Rivalstvo završeno paralizom: "Više bih volio da sam bio 2."

U sljedećim tjednima na portalu 24sata pozabavit ćemo se najvećim rivalstvima u svijetu sporta. Nogomet, košarka, rukomet, boks, F1, čak i umjetničko klizanje - svaki sport ponudi suparništva o kojima se s posebnim užitkom raspravlja. Među takvima je i ono Raineyjevo i Schwantzovo , s kojim nastavljamo serijal tekstova nazvan Najveća sportska rivalstva .

Ne znam zašto sam ga toliko mrzio . Mislim, znao sam da je on mene mrzio, pa sam valjda zato mrzio i ja njega.

Tako je Kevin Schwantz opisao svoj odnos s Wayneom Raineyjem dugih 20 godina poslije kraja karijere u motociklizmu.

U vrijeme kad zbog žestoke konkurencije nije bilo moguće da jedan vozač ostvari deset uzastopnih pobjeda, kao što je to ove godine napravio Marc Marquez , do pobjeda i naslova dolazili su i Mick Doohan , Eddie Lawson i Wayne Gardner , ali ničiji dvoboji na stazi nisu privlačili toliko pozornosti kao oni između dvojice Amerikanaca.

Kao i većina onih koje smo spominjali u ovim rivalstvima, Rainey i Schwantz također su bili čiste suprotnosti. Rainey je vozio savršeno precizno, uvijek je bio proračunat, a Yamaha mu je dala sve ono što Schwantz na Suzukiju nije dobio do 1993. godine.

No zbog divljeg stila, vožnje bez respekta i straha, Schwantz je i na slabijem motociklu mogao parirati Hondama i Yamahama. Od vrludanja zadnjeg kraja kod pretjecanja u posljednjem krugu Hockenheima 1991. godine i danas se zaledi krv u žilama.

- Njegova oštra kočenja bila su zastrašujuća . Htio sam to naučiti od njega - rekao je Rainey.

- Više puta sam ga pobijedio u izravnim borbama, no Wayne je bio pametniji vozač . Kad bih ja pobjeđivao, on bi bio na postolju. Kad je on pobjeđivao, ja sam bio peti, šesti, sedmi. Godinama poslije sam ja od njega naučio kako biti konstantniji - priznao je Schwantz.

Zaista, Schwantz je ostvario više pobjeda (25-24), ali Rainey je više puta bio na postolju (65-51). To mu je i donijelo više naslova prvaka (3-1) u kraljevskoj klasi.

Vozili posljednju VN Jugoslavije na Grobniku

Rivalstvo je počelo još 1986. godine u američkoj seriji Superbikea, a na svjetske se staze preselilo već 1987. Prvi pravi obračun u borbi za naslov prvaka imali su 1990. godine.

Rainey i Schwantz ostvarili su po pet pobjeda uoči posljednje četiri utrke sezone . Na prvom i drugom mjestu završili su i na posljednjoj utrci Svjetskog prvenstva na našem Grobniku . U lipnju 1990. Rainey je pobijedio ispred Schwantza i Britanca Nialla Mackenzieja .

No isti divlji stil koji je Schwantza doveo u priliku da uzme titulu, na kraju ga je i ostavio bez naslova. Nije se znao smiriti, odustao je na tri od posljednje četiri utrke i prepustio veliki pehar Raineyju.

Rainey je još dva naslova osvajao 1991. i 1992. godine, prije nego je 1993. donijela veliku priliku Schwantzu. Pobjeđivao je u Australiji , Španjolskoj , Austriji i Nizozemskoj , dok je Rainey bio bolji u Maleziji , Japanu , Kataloniji i Češkoj , što mu je donijelo vodstvo 214-203 uoči posljednje tri utrke sezone.

Kraj rivalstva u Misanu 1993.

Na samo jednom je nastupio. Velika nagrada Italije u Misanu 1993. godine bila je posljednja u njegovoj velikoj karijeri.

- Sjećam se da sam samo vidio da je pao, nisam znao koliko je ozbiljno. Znao sam da je tu moja prilika, da mogu ostati na trećem mjestu i preuzeti vodstvo uoči posljednje dvije utrke, što se i dogodilo. Koliko je teška ozljeda bila, doznao sam tek navečer - sjeća se Schwantz.

Rainey je vodio u utrci, no pao je u desnom zavoju i u padu slomio kičmu . Ostao je paraliziran od prsa nadolje, u kolicima je gledao kako Schwantz na Suzukiju osvaja naslov prvaka.

- To je rizik koji svi preuzimamo u ovom sportu, svi znamo što je ulog - počeo je svjetski prvak iz 1993., pa ipak objasnio da takav ulog nema nikakvog smisla kad velikan poput Raineyja ostane paraliziran.

- Više bih volio da sam završio drugi. Nije bilo vrijedno toga - priznao je Schwantz.

- Često mi je govorio kako nije zaslužio taj naslov jer sam ja pao. Ali rekao sam mu kako se on sam doveo u tu situaciju da može iskoristiti jednu jedinu moju pogrešku. Grešku sam, nažalost, napravio - objasnio je Rainey.

Ni Schwantz nije dugo izdržao u svijetu motociklizma bez Raineyja. Motivacije je ponestalo , ozljede su postale svakodnevnica, pa se odlučio oprostiti 1995. godine kao 30-godišnjak. FIM je umirovio njegov broj 34.

Nisu smjeli biti prijatelji

Tužan kraj rivalstva otvorio im je vrata prijateljstva . Sunarodnjaci koji su se sretali po stazama godinama nisu progovorili više od kurtoaznih riječi, no poslije ozljeda i karijera postali su dobri prijatelji.

- Sad to možemo biti. Onda nismo smjeli - zaključio je Rainey.

I jedan i drugi ostali su u svijetu utrkivanja, Rainey je bio savjetnik u Yamahi, Schwantz u Suzukiju, a i danas se sretnu u utrkama. Na legendarnoj stazi Laguna Seca voze karting, Raineyjev je prilagođen za potpuno upravljanje rukama.

Njihovim odlascima, počeo je nestajati i američki utjecaj u MotoGP-u . Kenny Roberts Jr. iskoristio je prijelazno razdoblje poslije Doohana i prije Rossija i osvojio naslov prvaka 2000. godine na Suzukiju, a 2006. godine Nicky Hayden nekako je došao do titule prvaka - sa samo dvije pobjede u cijeloj sezoni.

Možda se baš zbog Raineyja i Schwantza dogodi povratak Amerikanaca na svjetsku scenu. Schwantz je sudjelovao u stvaranju staze Circuit of the Americas (COTA) u Austinu, najmodernije staze na svijetu, na kojoj će odrastati neki novi američki vozači.

A odrastat će u seriji koju će voditi baš Rainey. Od sljedeće sezone predvodit će MotoAmericu, grupu koja će organizirati američki Superbike - natjecanje koje je omogućilo i Raineyju i Schwantzu dolazak na svjetsku scenu.