Na odnose koje imamo moguće je gledati kao na ples intimnosti koji svi plešemo sa svojim partnerima. Jedan partner se približi, a drugi odmakne, pa možda i izmjenjujemo uloge no, uvijek je među nama prisutna određena distanca.

Bez riječi pregovaramo o emocionalnoj distanci.

Svi imamo potrebu za autonomijom, ali i potrebu za intimnošću, odnosno, potrebu za neovisnosti i ovisnosti. Istovremeno se bojimo napuštanja (pa zauzimamo ulogu Progonitelja) i toga da budemo preblizu (pa preuzimamo ulogu Bjegunca).

Ako smo Progonitelj, tada na ideju odbacivanja reagiramo pomičući se prema partneru. Tražimo komunikaciju, diskusiju i zajedništvo. Imamo snažnu potrebu popraviti ono što djeluje pogrešnim i osjećamo snažnu anksioznost zbog distance koju je partner stvorio i shvaćamo je osobno. Kritiziramo partnera jer je emocionalno nedostupan, vjerujemo kako su naše vrijednosti superiorne. Ako se ne uspijemo povezati osjećamo se loše, kao jako potrebiti, zahtijevajući i oni koji zanovijetaju.

Ako smo Bjegunac, tada na ideju preplavljujuće bliskosti reagiramo odmicanjem od partnera i želimo emocionalnu i tjelesnu distancu. Teško nam je biti ranjivima pored partnera, povlačimo se i distraktiramo različitim aktivnostima. Sebe doživljavamo kao samodostatne, a najlakše nam je prići kada nemamo osjećaj da nas drugi pritišću, guraju ili progone. Drugi nas doživljavaju kao nedostupne, one koji su zatvoreni i koji se suzdržavaju.

Uobičajen scenarij je onaj u kojem je partnerica vrlo anksiozna zbog loše ili nepostojeće komunikacije s partnerom. Voljela bi kada bi on bio otvoreniji, ranjiviji i kada bi se povezao s njom. On odgovara „Ne znam o čemu govoriš.“

Ona zahtijeva, a on se odmiče. Ona ga počinje kritizirati, a on se brani. Ona se ljuti, a on je preziran i postaje sličniji zidu nego ljudskom biću.

Dilema je zapravo u tome kako biti dovoljno blizu da se osjećamo sigurno i istovremeno biti dovoljno daleko da nas ne ugrozi bliskost sa drugom osobom.

Od kuda proizlazi dilema vezana uz bliskost?

Istraživanja pokazuju da problemi sa intimnošću proizlaze iz odnosa između majke i novorođenčeta. Maleno dijete i njegov osjećaj sebe i cjelovitosti ovisi o majčinoj empatiji i obziru prema njegovim potrebama i emocijama. Emocionalno ili tjelesno napuštanje djeteta – poput zanemarivanja, bolesti, razvoda ili smrti – za dijete predstavlja prijetnju njegovom opstanku. Kasnije, u odrasloj dobi, to isto dijete separaciju u intimnom odnosu može doživjeti kao bolan podsjetnik ranijeg gubitka.

Ako je majka bolesna, depresivna, ne osjeća se kao cjelovita osoba i ima problema sa samopoštovanjem, tada između nje i njezinog djeteta vjerojatno nema odgovarajućih granica. Umjesto da odgovara na potrebe svoga djeteta, ona projicira i na svoje dijete gleda kao na produžetak sebe, kao na objekt koji je tu kako bi zadovoljio njezine potrebe i želje. Zbog toga ne može na dijete gledati kao na zasebnu osobu koja ima svoje emocije, potrebe i želje. Granice djeteta su narušene te se ne poštuje njegova autonomija, osjećaji i/ili tijelo.

Posljedično, dijete ne razvija zdrav osjećaj sebe. Umjesto toga otkriva da ga majka voli i prihvaća tek onda kada zadovolji njezine potrebe i prilagodi se njezinim očekivanjima i ponašanju.

Kasnije, u odrasloj dobi, intimnost može prijetiti osjećaju autonomije ili identiteta te se osoba može osjećati napadnuto, preplavljeno, kontrolirano, posramljeno i/ili odbačeno. Osoba se može osjećati odbačenom u situacijama kada druga osoba ne reagira na njezine osjećaje i potrebe i u isto vrijeme preplavljeno potrebama partnera. U su-ovisničkim odnosima, gdje dvije osobe ne funkcioniraju kao dvije cjelovite osobe, prava intimnost nije moguća jer su presnažni strahovi da jedno bez drugoga neće postojati ili da će se raspasti.

Kako se nosimo sa dilemom bliskosti i distance?

Još kao djeca stvaramo obrane kako bismo se osjećali sigurno. U odrasloj dobi te obrane i ponašanja, koja proizlaze iz njih, stvaraju nam probleme i često rezultiraju nesporazumima u komunikaciji.

Primjerice, ako potiskujemo ljutnju kako bismo bili bliski sa drugom osobom, vrlo je vjerojatno da će se dogoditi suprotno – da ćemo se zapravo udaljiti od svog partnera jer ćemo tu ljutnju pokazivati indirektno.

Promjena i razvoj proizlaze iz otkrivanja načina na koje osiguravamo potrebnu bliskost i distancu te učenja novih ponašanja kojima ćemo zamijeniti stara i neučinkovita.

Trebali bismo se zapitati „Kako u odnosu stvaram prostor koji mi je potreban? Kako štitim svoju autonomiju? Da li kritiziram, okrivljavam, povlačim se ili koristim drogu, alkohol i hranu kako bih stvorila prostor, bila na miru ili smanjila intenzitet osjećaja? Da li izbjegavam bliskost humorom, glumom da sam bolja nego što jesam, davanjem neželjenih savjeta, pričanjem o drugima ili pričom o nebitnim stvarima? Da li se previše angažiram oko drugih ljudi (djeca, prijatelji ili roditelji), aktivnosti (poslom, sportom, igranjem igara ili shoppingom) pa mi ostaje premalo vremena za partnera?“

S druge strane možemo se zapitati „Kako stvaram bliskost? Kako se osiguravam da će me druga osoba voljeti i da me neće napustiti? Da li pokušavam stvoriti bliskost odričući se svoje autonomije, hobija, prijatelja i interesa? Da li se slažem sa svime što partner kaže? Znam li reći „Ne“? Da li zavodim ili se brinem za druge neprestano ih pokušavajući zadovoljiti?“

Kada koristimo obrane koje smo naučili u djetinjstvu bez svijesti da ih koristimo, to zapravo znači kako nismo fleksibilni i da naše ponašanje nije posljedica naše odluke već je više refleksno. Situacija u kojoj se nalazimo podsjeti nas na nešto iz prošlosti i mi odaberemo ponašanje slično onome kojim smo nekoć pokušavali zadovoljiti roditelja.

Kada funkcioniramo iz ove perspektive ne možemo učinkovito komunicirati ni uzeti u obzir vlastite potrebe i potrebe našeg partnera. Odnos u kojem se nalazimo svodi se na to da nesvjesno pokušavamo manipulirati jedno drugo.

Odnosi kao zrcala

Odnosi u kojima se nalazimo mogu nam poslužiti kao zrcala za one dijelove sebe koje ne možemo prihvatiti ili kojih smo se nekada davno odrekli.

Ako smo u ulozi Progonitelja tada vjerojatno nismo niti svjesni da se i mi bojimo bliskosti i oslanjamo se na Bjegunca da nam svojim bježanjem osigura prostor koji nam je potreban kako bismo zadovoljili svoju potrebu za autonomijom i neovisnošću.

Slično tome, ako smo u ulozi Bjegunca tada nismo niti svjesni koliko se bojimo napuštanja i koliko čeznemo za emocionalnom bliskošću. Osjećamo se previše ranjivo i oslanjamo se na Progonitelja kako bi zadovoljili potrebe za bliskošću i intimnošću.

Ako smo Bjegunac, tada o svom partneru Progonitelju možemo misliti „Ona je prezahtjevna i previše ovisna i emocionalna. Traži previše.“ i pitati se „Da li ja uopće mogu voljeti? Jesam li sebičan? Ništa što dajem nije dovoljno.“

Ako smo Progonitelj, tada o partneru Bjeguncu možemo misliti „On je sebičan, bezobziran, rigidan, emocionalno povučen i sve mora biti po njegovom.“ i pitati se „Da li je sve u redu sa mnom? Zar nisam dovoljno lijepa, mršava, uspješna ili pametna?“

Krivimo jedno drugo i sami sebe.

Ako smo Bjegunac, onda se osjećamo krivima jer nismo zadovoljili partnerove potrebe, a ako smo Progonitelj, tada smo ljuti jer nismo zadovoljili svoje potrebe. U stvarnosti, ako smo Bjegunac, tada vjerojatno osuđujemo dio sebe koji je potrebit, ovisan i ranjiv. Ako smo Progonitelj, tada osuđujemo dio sebe koji je sebičan i neovisan, a u oba slučaja te dijelove koje ne prihvaćamo projiciramo u partnera.

Promjena

Ovakvu polarizaciju u kojoj smo ono neprihvatljivo projicirali u partnera i on u nas moguće je prekinuti osvještavanjem naših potreba i osjećaja i riskiranjem s onime čega se najviše bojimo. Promjena od nas zahtijeva da osvijestimo obrane i ponašanja i da se odupremo potrebi da se povučemo ili progonimo. Potrebna je nevjerojatna hrabrost kako ne bismo pobjegli kada imamo osjećaj da smo preblizu i da ne progonimo kada se osjećamo napuštenima već da naučimo kako se nositi s tim emocijama.

To u nama može izazvati sram, strah, tugu, prazninu, očaj i bijes. To su situacije u kojima se sudaraju prošlost i sadašnjost. Iako smo već odavno odrasli i preživjeli niz gubitaka i preživjeli niz bliskih situacija, zbog snažnih emocija zaboravljamo sve što smo naučili u periodu od kad smo bili djeca.

Uz pomoć psihoterapeuta te snažne osjećaje je moguće odvojiti od trenutnih okolnosti u kojima se realno ne radi o našem opstanku. Proradom emocija, u nama se razvija snažniji osjećaj sebe koji se ne može tako lako uplašiti ni preplaviti.

Možemo učiti od svog partnera i pokušati prigrliti one dijelove koje do sada nismo mogli prihvatiti. Progonitelj može oponašati Bjegunčevu sposobnost postavljanja granica, brige o vlastitim potrebama i vještinu postavljanja prioriteta. Bjegunac može učiti iz Progoniteljeve fleksibilnosti, sposobnosti da se izloži i traži, osjećajnosti i potrebi za drugim ljudima.

Progonitelj mora prestati progoniti. Ako smo Progonitelj, tada smo ona osoba kojoj teže pada distanca i više smo motivirani promijeniti dosadašnje obrasce ponašanja. Kako bismo to postigli, moramo prestati progoniti i pronaći drugi, manje agresivan, način na koji ćemo se pokušati povezati s partnerom. Partner će na našu promjenu u ponašanju vjerojatno reagirati s nepovjerenjem i možda manje nametljiv pokušaj povezivanja neće upaliti iz prve. No, izgradnja povjerenja zahtjeva od nas da budemo dosljedni i uporni te da pokušamo prihvatiti i poštovati drugu osobu. Manje pritiska, osude i ljutnje.

Ako smo Bjegunac, tada moramo shvatiti kolika je moć u načinu na koji se odnosimo prema tuđim nastojanjima da nam se približe. Odbacivanje onoga što nam partner nudi i distanciranje u partneru stvara osjećaj straha i nesigurnosti. Osim toga, sabotiramo i sami sebe jer bi odnos u kojem se nalazimo mogao biti mnogo bolji i više nas ispunjavati. Što mi to izbjegavamo i zašto? Naš partner nas najvjerojatnije progoni jer se boji da ćemo ga napustiti, a mi stvaramo distancu jer se bojimo da ćemo se ugušiti u odnosu ili da će nas partner pokušati kontrolirati.

Progonitelj mora riskirati i reći „Ne.“ i tolerirati separacijsku anksioznost govoreći „Ne mogu ti sada pomoći. Potrebno mi je vrijeme za sebe.“ Bjegunac mora riskirati i reći „Nedostaješ mi. Trebam te.“ i tolerirati bliskost.

Ako možemo reći i „Da.“ i „Ne.“ bez straha od toga da će nas preplaviti intimnost ili da ćemo biti odbačeni, tada nećemo jedno u drugome aktivirati obrambene reakcije.

Ako smo svjesni vlastitih potreba, tada možemo sa poštovanjem uvažiti i partnerove potrebe. Možemo slušati jedno drugo s empatijom „Čujem što trebaš i da ti je to važno, a meni je ovo moje važno – možemo li napraviti kompromis?“

Odnosi mogu biti uzbudljiv put u nepoznato, ali od nas zahtijevaju hrabrost. Hrabrost da se otvorimo i osjetimo bol. Nagrada je uistinu vrijedna toga jer je to bol otkrivanja samog sebe, a posljedično se možemo otvoriti jedni prema drugima. Kao što prijelaz iz ovisnosti u neovisnost može biti zastrašujuća, tako može biti i prijelaz iz neovisnosti u međuovisnost. Ipak, to je ključan proces u zacjeljivanju naših rana i izlasku iz okova obrambenih mehanizama koji će nam omogućiti da živimo ovdje i sada.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

Literatura:

Horsmon, S. (2017). How to Avoid the Pursuer-Distancer Pattern in Your Relationship. Preuzeto 05.04.2017.

Lancer, D. (1992). The Dance of Intimacy. Preuzeto 05.04.2017.

O autorici: 

Ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Imam još mnogo uloga koje rado preuzimam i puno stvari u kojima uživam u privatnoj sferi, a Žarooljica je mjesto na kojem se dodiruju moja ljubav prema psihoterapiji, čitanju i pisanju. Ako vas je neki članak potaknuo na razmišljanje, slobodno mi se javite ili na Fejsu pratite nove objave.