Zato što, kao što je jedna pametna žena rekla, kad sjedneš u rottredamsku luku i pogledaš oko sebe vidiš bogatstvo i moć tog grada.

U našem lijepom Zagrebu vidiš pak ljude zabrinute, ljude oborenih pogleda, ljude koji odišu bijedom koju pokušavaju sakriti pokojim skupljim odjevnim komadom koji su kupili novcem koji nemaju ne bi li se osjećali bolje. Ne bi li sami sebi stvorili privid da je sve u redu.

Imam prijatelja, Nikola Vranić mu je ime, a javnosti je poznat pod pseudonimom J.R. August. Tj. krivo govorim, nije poznat javnosti, poznat je u alternativnim krugovima. Da je rođen u nekoj drugoj zemlji, možda u jednom Rotterdamu, bio bi poznat svima jer svaka njegova skladba zvuči tako da je se ne bi posramila ni Adele, a bome niti Elton John. Da vas uvjerim da ne lažem, kliknite play na video ispod.

Eto, poslušali ste skladbu koja vam je odmah ušla u uho, izmamila suzu ako ste osjetljiviji i pomislili ste: ''Ovaj dečko je tako talentiran!'' No, njegov se talent u ovoj državi ne priznaje i ne cijeni. On je samo jedan u masi alternativnih izvođača iako je bolji od Gibonnija. Zašto? Jer ovdje se prednost daje narodnjačkim poskočicama i općenito ''jelena rozga wannabe'' zvuku. Jedna Lidija Bačić, bez uvrede, ima uspješniju karijeru od jednog talentiranog multiinstrumentalista Nikole Vranića, J.R. Augusta, kako vam draže! I to sve zato što je Nikola rođen u Zaboku, a ne u Rotterdamu ili Amsterdamu gdje bi cijenili njegov talent.

Hrvatska je zemlja bez ukusa, zemlja u kojoj ćete biti prepoznati kao super izvođač ako mašete guzicom i sisama i svirate nešto što vuče na turbo folk, a kad svirate autorsku glazbu koja zvuči kao glazbena tema filma o Jamesu Bondu, tada vas puštaju da nastupate u alternativnim, ponekad opskurnim klubovima jer... Javnost voli Lidiju Bačić.

Tako je i u svakom poslu. Posla jednostavno nema. Često ga nema za obrazovane ljude. Sve propada. Ako hoćete posao, morate imati vezu. Morate nekoga poznavati. Dok, recimo, u spomenutom Rotterdamu, u zemlji tulipana, na vratima svake druge radnje stoji natpis ''Zapošljavamo'' ili ''Tražimo radnike''. Je l' itko u Hrvatskoj ikada vidio takav natpis? Ja nisam nikad. Znam samo da su moji visokoobrazovani prijatelji u očaju željeli postati konobari te su kucali od vrata do vrata i dobivali odbijenice jer... Ne poznaju nikog vezanog uz taj kafić.

U zemlji tulipana ljudi ne razgovaraju o politici jer politika ondje nije problem, otiđu na glasanje, glasuju za bilo koga i bude podjednako dobro. Svi su zaposleni u struci, imaju dobre plaće, a talentirani umjetnici su kao takvi i priznati.

Tražim posao u branši novinarstva ili odnosa s javnošću. Prijavila sam se od ljeta na 40-50 oglasa. Pozvali su me na svega dva razgovara, a od ostalih sam dobila ili ništa ili odbijenicu. Nisam kćer nikog utjecajnog i nemam tatu koji ima firmu pa da izmisli neki odjel kojeg ću ja biti šefica. Snalazim se sama, čak mi dobro ide, zarađujem, ne žalim se. A posao preko oglasa ne očekujem jer ne poznajem nikoga.

Upravo nepotizam je uništio našu državu pošto su na radnim mjestima zaposleni ljudi koji nisu kompetentni za te poslove, ali... ''on je od kuma sin''. Možda bi i Nikola Vranić bio na MTV Adria ili sličnom kanalu kad bi bio ''od nečijeg kuma sin'', ali nije pa se gura kroz život i snalazi sam. Što treba cijeniti jer najlakše je odustati.

Ova zemlja promovira nepotizam i jeftinu lošu glazbu pa nije čudno da volim tu i tamo otići do Rotterdama i udisati miris moći i bogatstva tog grada.

Što da očekujem ja kao potplaćeni novinar? Što da Vranić očekuje kao izvođač koji nije po ukusu hrvatskih masa, masa bez ukusa, rekla bih masa očito gluhih ljudi?

Guramo se sami, borimo se, penjemo se, ponekad pužemo kad nas sruše, ali borimo se za svoje mjesto nadajući se da će nas netko prepoznati. Da smo rođeni u Rotterdamu bilo bi sasvim drugačije, bili bismo dio moći i bogatstva svog grada. Ovako nam jedino preostaje bogatsvo našeg duha i nada da će jednom netko prepoznati ovo što radimo. Nada da će netko bitan biti na pravom mjestu u pravo vrijeme i reći: ''To je to!"

Ne očekujem ništa i živim vođena krilaticom ''uzdaj se u se i svoje kljuse''. Jedino si sama mogu pomoći što više ili manje uspješno radim.

...dok ljudi bez znanja i talenta oduzimaju kruh onima koji taj kruh zaslužili, ali nisu ''nečiji sin'' i ''nečija ljubavnica''.

Planiram li pobjeći odavde do nekog Rotterdama? Možda, jednom... A do tad ću ostati živjeti pomirena s činjenicom da za mene, kao i za mnoge, ovdje nema baš ništa...

Ponekad kažem da je Hrvatska lažni profil na zemljopisnoj karti, lakrdija od države kojom vladaju pajaci. Država koja to zapravo i nije nego je smijurija, loš vic... Obavila sam poslove za danas pa idem na kavu, a to je jedino što u Hrvatskoj valja - krcati kafići, a krcati su zato što su svi nezaposleni. Što ćeš, barem turistima ostavljamo dojam da se mi Hrvati, ako ništa drugo, barem dobro zabavljamo...

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Nika Ostoić. Zagrezla u trideste, a misli da ima 17. Ljubiteljica pasa, zaljubljenica u mentol cigarete. Samoprozvani skriboman. Playboyeva kolumnistica. Ponekad model. Uzor onima koji traže pogrešne uzore. Trainspotting, ali bez droge.