Obavijesti

Kolumne

Pometi svoju 'Kolibu': O filmu, vjeri, Bogu i spornim porukama

Pometi svoju 'Kolibu': O filmu, vjeri, Bogu i spornim porukama
1

Pogledala sam tako, u subotu navečer, film Koliba. Nekoliko puta prije pokušala sam pročitati i istoimeni roman, ali nekako, Kolibi bi uvijek neka druga knjiga prepriječila put.

VIDEO

Iako sam već odavno prestala razmišljati o svrhovitosti Crkve kao institucije i nauka kojeg i u 21. stoljeću uporno i odano širi kao da smo umna bića zaostala u vremenu barem par stoljeća unatrag, s vremena na vrijeme iz mene izbije neka vrsta iskrenog djetinjastog bijesa kao u djeteta koje je u nekom trenutku shvatilo da Djed Božićnjak ipak ne postoji – barem ne u onom plastičnom smislu u kojem ga je zamišljalo.

Kao dijete odgojeno u tradiciji katolicizma (ne onog toliko praktičnog, već više obiteljskog – predavanog s koljena na koljeno, priklanjajući se onima koji vjeruju u nauk Isusa Krista i ubrajaju se u vjernike katolike) u neko vrijeme odmetnula sam se u neki oblik  katoličkog buntovnika koji ima ozbiljan problem razumijevati one koji i dan danas upijaju propovijedi s oltara kao svete riječi od kojih teško da razumiju ijednu. Barem ja to tako osjećam.

Pogledala sam tako, u subotu navečer, film Koliba. Nekoliko puta prije pokušala sam pročitati i istoimeni roman, ali nekako, Kolibi bi uvijek neka druga knjiga prepriječila put.

Priča je to nesretnom Mackenziju Phillipsu, čija je najmlađa kćer Missy oteta tijekom obiteljskog izleta u trenutku dok je spašavao svog drugog sina od utapanja u jezeru. Sve je upućivalo na to da je djevojčica oteta i brutalno ubijena u nekoj zabačenoj kolibi na području divljeg Oregona. I nakon četiri godine Mackenzie ne uspijeva povratiti životnu ravnotežu, osjeća krivnju koja ga razdire, prema neuhvaćenom ubojici osjeća konstantno razbuktalu mržnju, a u sebi nosi i krimen iz djetinjstva koji ga proganja iz dana u dan. Obiteljsku ravnotežu pokušava održati jedino Mackenzijeva supruga Nan koja vođena nepokolebljivom vjerom stoički i prisebno izdržava Mackenzijeve unutarnje borbe s jedne strane i kćerkino potpuno povlačenje u sebe nakon sestrinog ubojstva. Životne nedaće i previranja glavnog lika mijenjaju smjer u trenutku kada u poštanskom sandučiću ugleda pismo naslovljeno od samoga Boga koji ga poziva natrag na mjesto brutalnog ubojstva njegove kćeri – u Kolibu.

Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.

Sa zanimanjem sam pratila povratak Mackenzija u Kolibu ili na ono mjesto u njemu samome koje je žarište njegove patnje, krivnje, mržnje i svih neodgovorenih pitanja koja ga progone od tragedije s njegovom kćeri, ali još i dalje u prošlost, od uzimanja pravde u svoje ruke i presuđivanja ocu koji je nemilosrdno tukao njega i njegovu majku.

Mackenzie u filmu Boga upoznaje u trojnom obliku – u obliku simpatične domaćice i kuharice Eloise koja predstavlja Boga stvoritelja, u liku pomalo nezgrapnog i neupečatljivog tridesetogodišnjaka ukazuje se Isus  a Duh sveti našao se u nježnom liku žene pod imenom Saraya. Mackenzie od svakoga od njih dobiva određene poruke koje iscjeljuju njegove rane. Putuje kroz svoju patnju  u društvu Boga pokušavajući je odagnati konačnim razrješenjem osjećaja kao što su krivnja, mržnja i mračne tajne iz svoje prošlosti. Ne uspijeva se oporaviti od gubitka svoje kćeri u čijoj pozadini konstantno vidi svoju krivnju i izravnavanje računa sa zločinom koji je nekoć počinio nad svojim ocem.

Čekajući odgovore na Mackenzijeva pitanja nestrpljivo kao i sam Mackenzie, u filmu najnovije ekranizacije ponovno zapinjem za Sveto Trojstvo, odgovore koji ne potječu iz čovjeka nego iz Boga, nekog odvojenog bića koje u najnovijem slučaju pere ruke od svih zala ovoga svijeta i krivnju ponovno postavlja na čovjekova leđa koji je grijeh odabrao sam,  u grijehu je  rođen i u grijehu će i umrijeti. Sam Bog stvoritelj objašnjava kako je čovjek grijeh, zločine i strahote koje se događaju odabrao sam u trenutku kada se od njega odmetnuo. U trenutku kada se od njega udaljio, odvojio.

Pitanje na koje sam tako silno uvijek željela dobiti odgovor –  kako je moguće odmetnuti se od nečega što je u nama samima? Kako je moguće odvojiti tog Boga iz sebe, a s druge strane slušati kako je Bog u svemu živome i neživome?

Za mene su se u filmu ukazala dva ključna trenutka.

Susret s mudrošću

Prvi presudan trenutak u filmu za Mackenzija i mene bio je njegov susret s Mudrošću koju je susreo na jednoj stanici svoga puta utjelovljenu u ženu promućurnog izgleda u bijeloj haljini. Ona pred njega stavlja slike njegova života i od njega zahtijeva da odustane od uloge suca u svome životu. Prikazuje zlo koje se prenosilo generacijama u obitelji njegova oca i pokušava mu pomoći da shvati da nije stvoren da sudi strahotama koje je njegov otac učinio njegovoj majci i njemu, jer je kroz te iste strahote u svojem djetinjstvu prošao i sam njegov otac. Poziva ga na razumijevanje i opraštanje i navodi ga da pokuša razumijeti i opravdati  grijehe jer njihovo sjeme je posađeno u generacijama prije nas, a njihova manifestacija u našem liku ili trenutku u kojem živimo uvijek ima opravdanje u nečemu što nam je prethodilo i što nam je ostavljeno u neželjeno nasljedstvo.

U trenutku pomalo nevoljkog Mackenzijeva pristajanja na zahtjeve  Mudrosti u nekoj magli ponovno mi se ukaže priča o iskonskom grijehu… Onoj teoriji da smo rođeni u grijehu i da tu pod milim bogom ne možemo napraviti baš ništa!

Naš genetski kod okaljan je crnilom grijeha, a mi smo oni koji ispaštaju sa zakašnjenjem, ali nikada tolikim da nas slučajno zaobiđe kazna za nešto sa čime nemamo apsolutno ništa!

Taman posla! Na to nemamo nikakvog utjecaja. Događa se nama, u našem životu, ali mi smo stavljeni u ulogu promatrača, pasivca koji ima zadatak da prihvaća i oprašta. Niti slučajno da sudi. Ili da se uhvati ukoštac sa samim sobom. Ili da promišlja o smislu svoga postojanja. Niti slučajno da promišlja jer smisao je u vjeri, a ne u promišljanju.

Naš ovozemaljski ionako je tek usputna stanica za vječni život, iskušenje pred Vječnošću. Je li zaista?

Kad malo bolje razmislim i pogledam sve te ljude koji u crkvama slušaju propovijedi pitam se razumiju li oni išta od toga? Gledam među njima (a ima ih uvijek) i one koji u tim trenucima proživljavaju teške situacije u životu, prolaze kroz svoje boli i probleme. U što se uzdaju? U propovijedi pune zagonetki i nerazumljivih poruka. Onih toliko nerazumljivih da u njihov smisao mogu proniknuti samo oni sa najčvršćom vjerom. Oni drugi kojima je vjera  nešto manja (koliko god se trudili učvrstiti je) nisu blagoslovljeni pronicanjem u srž. Nisu na tom stupnju vjerske elite. Iako kleče i mole, prevrću krunicu u rukama do besvijesti, jedinu utjehu pronalaze u svojoj krhkoj vjeri, jer ako već ne razumiju, onda barem vjeruju. Netko gore pobrinut će se da u  nekom trenutku sve sjedne sa svoje mjesto. Niste vi ti koji su pozvani da razumiju sebe i razloge zbog čega vam se nešto događa. Neke stvari su izvan naše moći.

Mi smo sami sebi izvan svoje moći – barem nam tako kazuju.

Mi strpljivo moramo čekati na razrješenje onoga što nam se događa stojeći po strani uzdajući se u nešto za što uopće ne razumijemo što je niti gdje je. Je li u nama, je li negdje blizu pa moramo paziti da se ne udaljimo previše? Gledamo sebe ostavljene po strani, izgubljene na nekoj klupi uzdajući se u vjeru, jer nam ne preostaje neka bolja alternativa.

Mi ljudi smo umna bića. Toliko snažna i moćna da svaku promjenu u sebi i oko sebe možemo učiniti sami. Toliko smo moćni da  ukoliko su nam dani pravi alati, možemo razumjeti sve. Pa i do najgorih strahota. Kako osobnih, tako i onih koje se nas naizgled ne tiču ni dotiču. Možemo uvidjeti smisao baš u svemu. Možemo pronaći rješenje i odgovor baš za sve.

Pitam se zašto nas ne uče tome? Zašto nam od nas samih skrivaju nešto što je već naše? Ono što nam od iskona pripada i čuči  u nama zapušteno. Dali su nam vjeru. Odvojili od nas sve ono što smatraju da u našim rukama postaje moćno oružje. Odvojili su od nas moć i snagu – što dalje to bolje. Neka bude u rukama onih koji smatraju da im pripada. A nama su dali vjeru  i upozorili nas da se ne udaljavamo previše od Boga. Da nam ne bi pobjegao. Budimo mu blizu, u danonoćnom strahu da nam ne pobjegne. U zamjenu za sve što su nam oteli, dali su nam strah. Konstantni strah, a uzevši nam snagu i moć – uzeli i Boga iz nas. Jer on je u svima nama. U svakome od nas – kako kod ga zvali – Bog, Svemir, Vječna inteligencija… u savršenom obliku stanuje u svakome od nas. I ti isti koji nas upozoravaju da budemo bliže Bogu, zapravo nas pozivaju da budemo bliže njima jer su nas samovoljno natjerali da pomislimo da Bog živi u njihovoj kući, u koju ne budemo li  dobrodošli, gubimo svaku nadu u svoje spasenje.

I tako siroti Mackenzie pomalo neuvjerljivo pristaje prihvatiti molbu Mudrosti da prestane promišljati i osuđivati zlo. Ne čak ni na način da ga prihvati kao sastavni dio života, sebe, pa i Boga, već da ga prihvati kao nešto što je odlučeno prije, iznad i u konačnici bez njega. Mackenzie ne razumije, ali prihvaća. Prestaje biti sudac i postaje vjernik.

Oprost za ubojstvo svoje kćeri

Pri kraju svog putovanja, u pratnji Boga, napokon pronalazi tijelo svoje ubijene kćeri i dobiva mogućnost sahraniti je i s njom se oprostiti. Bog ga poziva da oprosti ubojici svoje kćeri, da otpusti mržnju iz srca i da prihvati ono što mu je bog namijenio.  Ne razumijevajući namjeru Boga i njegovo dopuštenje da nevinom djetetu na tako brutalan način oduzme život, Mackenzie teško prihvaća savjet. Bog mu objašnjava da se neke stvari događaju jer su ih uzrokovale neke druge, na neke stvari ponekad jednostavno nemamo utjecaja, dođu nam u obliku neke poruke čija razina razumijevanja je isključivo naša odgovornost. Priznajte, teško je shvatiti brutalnu smrt vlastitog djeteta kao priliku za iščitavanje poučnih poruka u vlastitom životu.

Možemo li zaista vjerovati da jedan život može biti tek objekt za ispravljanje života nekoga drugog?

Možemo li ikada istinski razumjeti zbog čega nam se dogodila neka strahota? Možemo li je prihvatiti? Otpustiti, a opet s druge strane zauvijek pohraniti u sebi kao vrijednu spoznaju? Mislim da možemo. Radom na sebi, s Bogom koji je duboko u nama, u našoj Kolibi. Sa svim moćima i snagom za koje smo dopustili da nam ih otmu i od njih grade svoje hramove straha. Možemo. Pristajemo li na lanac grijeha čovječnosti i njegove čelične karike? Odlučujemo li ih i dalje njegovati vjerom ili raskidati dubokim promišljanjem?

Odgovor će svatko pronaći u svojoj Kolibi bude li ga zaista tražio.

I na kraju – pogledajte film. I odlučite vratiti Boga (ili kako god ga zvali) duboko u svoju Kolibu.

Izvorni tekst pročitate ovdje

O autorici:


Moje ime je Jana Krišković Baždarić. Započela sam pisati blog kako bih sama sebi dala odgovor na pitanje što želim u životu i koje su moje iskrene želje. Post po post moj blog se pretvorio u priču o ženi kojoj su se počeli ostvarivati snovi i koja je počela živjeti jedan sasvim običan život - onaj koji zaista želi. Drage dame, ljubiteljice chick lita, navalite! Spakirajte svoju snagu u kofere, pročitajte i slijedite savjete s mojih stranica i sigurna sam da i vas nakon toga očekuje put u život koji pišu vaše želje! Vaš crveni tepih je spreman! Pratite me na mom blogu i Facebook stranici.

Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.

VIDEO

Dok je bio premijer, Milanović nije imao hrabrosti rušiti HDZ
KOLUMNA: TOMISLAV KLAUŠKI

Dok je bio premijer, Milanović nije imao hrabrosti rušiti HDZ

Plus+ Sad, kao predsjednik koji ne smije biti premijerski kandidat, prijeti osvetom HDZ-ovcima. Iako prijeti samo jednoj osobi, Ivanu Turudiću. Za ostalo vjerojatno neće imati hrabrosti

Euro 2024., raspored i satnica svih utakmica: Poznati su svi sudionici, kako kupiti ulaznice?
VODIČ ZA PRVENSTVO

Euro 2024., raspored i satnica svih utakmica: Poznati su svi sudionici, kako kupiti ulaznice?

Cijene ulaznica se kreću od 30 eura za najjeftinija mjesta do 1000 eura za najskuplje. Za sve utakmice u skupini hrvatski su navijači dobili po 10.000 ulaznica
VIDEO Dragana Mirković: 'Sve sam riskirala. Nije me sramota sad reći da nemam novca...'
EKSKLUZIVNO: ISPOVIJEST IZ DVORCA

VIDEO Dragana Mirković: 'Sve sam riskirala. Nije me sramota sad reći da nemam novca...'

Cijela estrada zna koliko sam radila u braku, ali to sam i htjela. Mogla sam se udati za bogataša da ne radim ništa, ali to me nije privlačilo. Ja sam bila ta 'lokomotiva', rekla nam je Dragana Mirković u svom dvorcu