Kako se bliži obljetnica odlučila sam otvoriti temu posvajanje iz perspektive osobe koja je posvojila. Kada mediji pišu o posvajanju, najčešće teme su problemi sustava i nesrazmjer broja djece u sustavu socijalne skrb (domovima) i broj parova i osoba koje hoće posvojiti, te pitanja poput zašto parovi ili pojedinci toliko dugo čekaju da posvoje dijete. Ovdje odgovore na ta pitanja nećete naći, ali ćete moći pročitati nešto o tome s čime se posvojitelji susreću nakon što iz uloge posvajatelja prijeđu u ulogu roditelja. Moći ćete pročitati koliko je naše roditeljstvo isto, a koliko različito od biološkog roditeljstva. Za početak ćete moći pročitati što ja (a vjerujem i drugi posvojitelji) nikako ne želim čuti kada nekome kažem da sam posvojila.

Dakle, ne želim čuti sljedeća dva pitanja:

Je li itko ikada pitao biološke roditelje: “A zašto ste odlučili roditi?” Posvajanja je bilo i uvijek će biti. Međutim, rijetko je paru ili pojedincu prvi izbor posvojenjem postati roditelj. Osobno znam veoma malo parova koji su, nakon što su saznali da će morati posegnuti za medicinski potpomognutom oplodnjom, preskočili to i odmah predali papire za obradu u najbliži centar za socijalnu skrb. Odlučiti se na posvojenje nije lako i sama odluka nikada ne dolazi odjednom. Nije se nitko iz posvojiteljske zajednice (barem koliko ja znam) jednog dana probudio i rekao, eto, idem ja posvojiti. Iza te odluke stoji određena doza promišljanja te protok vremena tijekom kojeg je ona sazrijevala.

A zašto ne želim čuti ovo pitanje i zašto ga smatram neumjesnim? Jer kada me netko pita „A zašto ste se odlučili posvojiti?„ on ili ona nesvjesno zadire jako duboko u moju intimu. I ne samo u intimu nego i u stvari koje ga se na kraju krajeva ne tiču.

Ni sama ne znam koliko puta sam čula ovo pitanje ili jednu od njegovih, meni najdražih, inačica „A gdje im je prava mama“? Moj odgovor je uvijek bio i bit će „Gledate ih.“ Nakon tog odgovora osoba koja pita nerijetko ostaje zatečena i počinje se nešto izvlačiti.

To su osobe koje grizu nokte dok gledaju njegova natjecanja i uživaju u njegovim predstavama te pucaju od ponosa kada dijete osvoji zlato u gimnastici. To su osobe koje petogodišnjaka uče razlikovati boje i koje mu čitaju priče za laku noć. To su osobe koje vjeruju da će to dijete doseći zvijezde, a ako neće onda će ih oni skinuti s neba za njega. Moj suprug i ja smo to, mi vjerujemo u našu djecu, bez obzira što im je početak bio loš i što i sada, sedam godina poslije, još uvijek nadoknađujemo neke stvari. I eto zato si uzimam pravo da kažem da smo im mi pravi roditelji.

A niti sljedeće dvije izjave:

Ja bih prije rekla ludi, ali nikad ama baš nikad (što god vi mislili) sebe nisam i neću smatrati plemenitom niti humanom. Da sam željela biti humana i/ili plemenita osnovala bi sklonište za životinje u kojem se iste ne ubijaju, ne bih posvojila dijete, tj. dvoje.

Plemenitost i humanost ostavljam ljudima koji rade s bolesnima u hospicijima, onima koji liječe gubavce. Nas posvojitelje smatram hrabrima, a mislim da nam je to i više nego dovoljno.

      2. I ja sam oduvijek željela posvojiti, ali eto, dobili smo svoje.

Vidite ja imam dvostruki problem s ovom izjavom. Dakle budući da sam pristojno odgojena i ne volim ulaziti u nepotrebne sukobe nikada do sada nisam nekome tko mi je ovo rekao odgovorila (a možda sam trebala): „A što nisi, što te sprječava da to napraviš, ako treba dat ću ti sve informacije kako.“

Vidite, u posvojiteljskoj zajednici postoje obitelji koje istovremeno imaju djecu koju su dobili posvojenjem i rođenjem, stoga ako netko uz svoju biološku želi posvojiti nitko ga ne sprječava da preda zahtjev za posvojenjem i proširi svoju obitelj na ovaj način. A sada drugi dio rečenice:“…ali eto dobili smo svoje“. Svoje?

A što dijete koje biste posvojili ne bi bilo vaše?

U svim njihovim dokumentima piše da sam im ja majka, a moj suprug otac. Dakle djeca su posvojenjem postala zakonski naša, a ljubav je samo dodatno pojačala tu prekrasnu i čarobnu vezu između nas.

Svjesna sam da većina ljudi koja mi je ovo rekla to učinila iz neznanja i nepromišljenosti, međutim mene su ta pitanja i izjave svaki puta barem malo pecnule. I zato sljedeći put kada vam netko kaže da je posvojio, nemojte ga pitati ni zašto, nemojte ga pitati o „pravim“ roditeljima njegove djece, nemojte ga hvaliti ili govoriti kako ste i vi to htjeli, ali eto. Već ili nemojte reći ništa ili ga, ako vas to iskreno zanima, zamolite da vam ispriča svoju priču. Većina nas će to rado učiniti.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Ja sam Dunja. U stvarnom životu se bavim projektima i to najviše onim iz EU. Osoba sam koja cijeni slobodu i moć upravljanja vlastitim vremenom. Freelancer sam u nastajanju. Pišem blog Stvarati voljeti živjeti na kojem pišem o životu, sreći i važnosti pronalaženja samog sebe. On je moj intimni zapis u javnom prostoru, pozitivno mjesto moga stvaralaštva.