Prates: Đureković je htio biti kandidat za Nobelovu nagradu

Na suđenju  bivšim  dužnosnicima jugoslavenskih tajnih službi Josipu Perkoviću i  Zdravku Mustaču u Münchenu u srijedu je  svoje svjedočenje nastavio Krunoslav Prates, jedan od ključnih svjedoka optužbe. 

Prates je pred istim sudom već osuđen na doživotnu zatvorsku kaznu zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića, djela za koje se terete i Perković i Mustač. 

Nekadašnji Perkovićev suradnik Prates je izjavio kako mu je Đureković govorio da ga treba prijaviti u Stockholm za Nobelovu nagradu, što je nasmijalo suce i publiku. Na to je reagirao odvjetnik Gizele Đureković Siniša Pavlović. Pitao je Pratesa je li o tome izvijestio Perkovića, Prates je rekao da se ne sjeća, a Pavlović je inzistirao na tome, rekavši da je neobično što o tako dobrom detalju za propagandu nije izvijestio Perkovića. Prates je rekao i da nije mislio da je ta anegdota s Nobelovom nagradom važna, nego je riječ o anegdoti, pa ga je Pavlović pitao zar je došao na sud pričati anegdote, piše Večernji list.

Sudac Manfred Dauster intervenirao je, rekavši kako je svjedok odgovorio, da je Pavlović odvjetnik Gizele Đureković, a ne Stjepana i Damira, te da većina u sudnici misli da je zaista riječ o zabavnoj anegdoti. 

– Ne mogu se s vama složiti – rekao je Pavlović, ocijenivši da je zapravo u pitanju ponovna viktimizacija žrtve.

Sudac je spor oko Nobelove nagrade završio tako što je rekao da će on reagirati ako pomisli da je ugroženo posmrtno dostojanstvo žrtve. Prates je rekao i kako je Damir Đureković, sin ubijenoga Stjepana, bio nezainteresiran za politiku kao i za novine, da je bio malo čudan i da je snifao ljepilo. Pavlović ga je pitao kad je i gdje vidio Damira, koji je u ne sasvim jasnim okolnostima izgubio život četiri godine nakon oca u Kanadi, da snifa ljepilo. Prates kaže kako je to bilo u tiskari za vrijeme tiskanja Đurekovićevih knjiga.

Nešto manje razgovorljiv bio je Prates kad je govorio o svom prvom susretu u inozemstvu s Perkovićem. Rekao je da su se našli u Liègeu u Belgiji, ručali u nekom restoranu te da uopće nisu razgovarali o poslu. Na to je sudac Dauster, šaleći se, što često čini, rekao kako je baš vjerojatno da su obojica potegnula nekoliko stotina kilometara kako bi ručala u jeftinom restoranu. Prates se susreta ipak nešto bolje prisjetio kad mu je pročitan iskaz iz istrage 2005. kad je rekao da je Perković tražio da na taj sastanak dovede svoju ženu “kako ne bi pravio gluposti” te kako mu je tada Perković ostavio 2000 maraka u putovnici.

 Suđenje se nastavlja u ponedjeljak kada će Prates nastaviti davati svoj iskaz.