Svetlana Broz: Zbog djeda sam morala biti bez mane...

Svetlana Broz, Titova je unuka iz trećeg braka njegova sina Žarka sa Zlatom Jelinek. Iz Beograda se preselila u Hadžiće nedaleko od Sarajeva u listopadu 1999. godine, a do tada je radila kao kardiolog na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu.  “Sigurno je da sam rasla u porodici koja je imala čak i prenaglašen antifašistički diskurs. Ne mislim tu samo na djeda, nego i na mog oca. Raspadom Jugoslavije shvaćam da su bili u pravu i da čak i Europa sve više tone u fašističku ideologiju. To naslijeđe iz porodice odnosi se dakle na prepoznavanje i promptno reagiranje na svaki i najmanji znak fašizma. Svetlana Broz za razliku od nekih drugih članova svoje obitelji, vrlo šturo i nerado govori o svom podrijetlu i osobito o svom djedu. Činjenicu da je Titova unuka smatra slučajnošću za koju nije zaslužna, pa je sve do objavljivanja knjige ‘Dobri ljudi u vremenu zla’ uglavnom bila nedostupna. “Imala sam 25 godina kad je djed umro i tad sam bila doktor medicine. Uz djeda me vežu prekrasna sjećanja, ali nikad nisam davala intervjue i nisam postojala na javnoj sceni sve dok nisam objavila tu knjigu. Ja jesam  njegova unuka i to jest nešto što me čini ponosnom, ali nisam za to zaslužna. To mi se dogodilo. Imam iza sebe mnogo intervjua, ali nikad ne govorim o djedu da bih sačuvala svoju privatnost.”

Na pitanje zašto su je u medijima nerijetko nazivali ‘odmetnicom’ od obitelji, odgovara da je to također dio njezina privatnog života : “Imala sam mladost koja je bila prekrasna sve do raspada Jugoslavije i zato i danas sve zemlje bivše Jugoslavijena neki način smatram svojom domovinom bez obzira na granice i na vize koje su mi nekad bile potrebne da putujem iz jedne države u drugu. Nositi prezime Broz zahtijevalo je veću odgovornost još od djetinjstva. Morala sam učiti više od drugih, znati više od drugih da bih dobila ocjenu koju su dobivali drugi jer su me ponekad analizirali ne povećalom, nego – rekla bih – mikroskopom.” 

Za razliku od Saše Broz i njezina oca Miše, kao i polubrata Joška, Svetlana Broz nije se pridružila njihovoj inicijativi za zaštitu imena i lika Josipa Broza Tita. O njihovu angažmanu govori samo načelno: “Ne, nisam nikada radila na tome jer je moj generalni stav da svaki prihod od takve ideje ima smisla samo ako bi se svaki dinar ili cent zarade ulagao u neki novi Tito  fond za stipendiranje talenata, koji nemaju novac da se sami školuju. Sve ostalo je nešto što je izvan mojih normi.” 

Vezanost za ove prostore naslijedila je po majci i baki čiji su preci došli u Hadžiće iz središnje i zapadne  Europe i ovdje ostali. Do prije dvije godine živjela je na imanju svog rođaka, a onda je kupila vlastitu kuću. Ideja da se preseli iz Beograda u BiH rodila se u proljeće 1999., a u ulozi volonterke liječnice u BiH je otputovala odmah početkom rata, 1992. godine kad je, kako kaže, vidjela da se samo 150 km od njezina doma vodi rat u kojem stradavaju nedužni. 

“Beograd u kojem sam se rodila bio je europska metropola, ali Miloševićevom politikom taj se grad promijenio i izgubio dušu. Sarajevo je unatoč opsadi sačuvalo tu dušu. Ljudi koji su imali uvid u buduća događanja odgovorili su mi– ‘ovo su samo ratne igre naspram onoga što će se događati u Bosni.’ 

Budući da sam radila na VMA-u 20 godina, kad je počeo rat u BiH, morala sam se odrediti. Nisam mogla sjediti skrštenih ruku i iz fotelje gledati stradanja civila, djece, žena. Iz BiH sam od djetinjstva nosila najljepše uspomene i nisam mogla okrenuti glavu i reći to nije moj problem. Odlučila sam otići u Bosnu i pomoći koliko mogu”, objašnjava. U BiH je povela i svoju tada 10-godišnju kćer.

Preselila se u Bosnu kako bi se mogla baviti humanitarnim radom

“Bila je uporna i odgovorila mi je: ‘Ali mama, i u ratu žive nečija djeca!’ Naravno da me taj komentar potpuno razoružao. Nisam joj mogla ništa drugo odgovoriti osim da ode u svoju sobu i spakira stvari, na opći užas mojih prijatelja koji nisu mogli vjerovati da dijete vodim u rat.” O motivima zbog kojih je napustila siguran posao i udobnost života u Beogradu u kojem nije bilo rata,  Svetlana Broz kaže:  “Htjela sam pomoći barem jednom ratom unesrećenom pacijentu, a kao kardiologu to je bila i moja obveza. Volontirala sam u improviziranim ambulantama i to je iskustvo bilo fascinantno. Radila sam u sjevernoj Bosni u kojoj je bilo strašnih etničkih čišćenja. Mnogi ljudi koji su ‘92. ostali na tom području i uspjeli opstati ili nisu imali mogućnosti pobjeći, a pripadali su različitim etničkim skupinama, dolazili su u moju ordinaciju. Tako sam bila neprekidno u kontaktu s pripadnicima svih skupina, a svi oni dolazili su s punim povjerenjem u ordinaciju jer su znali tko sam. No umjesto da sa mnom razgovaraju o bolesti, mnogi od njih su, bez da sam ih išt pitala, pričali o tome kako im je netko tko nije pripadao njihovoj nacionalnoj skupini pomogao i nerijetko spasio život. Te njihove priče su bile toliko dirljive... Nakon mnogo razmišljanja shvatila je da su baš njoj s povjerenjem pričali o  svojim iskustvima jer su vjerovali da je ona  osoba koja bi to njihovo iskustvo mogla prenositi dalje. U trenutku kada nitko nije znao koliko će trajati rat i hoće li dočekati sutrašnji dan, Svetlana je zaključila da nema moralno pravo oglušiti se na njihovu potrebu da afirmiraju dobrotu. “Nije mi preostalo ništa drugo nego da odložim instrumente, uzmem u ruke diktafon i krenem na teren prikupljati svjedočanstva o ljudima koji su nadišli etnonacionalne, vjerske granice i ostali na nivou najviše ljudskosti. Priče iz kardiološke ordinacije nažalost su morale ostati profesionalna tajna, ali su ostale u mojoj duši. No zato sam tijekom idućih godinu dana prikupila stotine drugih svjedočanstava. Vratila sam se u Beograd s desecima kaseta pripremajući se za objavljivanje, no netko mi je obio kuću i odnio sve kasete osim onih koje su ostale kod prijateljice - daktilografkinje, koja mi je u pomagala. Ništa drugo osim kaseta nije nedostajalo.” Bio je to motiv da se vrati na teren i krene ispočetka. 

“Možda bih to iskustvo svela na samo stotinu priča, ali ovako sam prikupila još sto svjedočanstava. U vrijeme rata, prevalila sam više od 7000 km, a nakon rata u drugom navratu nešto manje. I konačno, knjiga ‘Dobri ljudi u vremenu zla’ objavljena je 1999. godine.” Nakon objavljivanja knjige 2001. godine pokrenula je u Sarajevu nevladinu udrugu GARIWO. Kratica je to za ‘Gardens of the righteous worldwide’, odnosno Park pravednika širom svijeta, podružnica Sarajevo. 

Riječ je o nevladinoj organizaciji sa sjedištem u Milanu, a Svetlana Broz je osnivač i izvršni direktor od samog početka. Cilj udruge je komemoriranje ljudi koji su se suprotstavili politikama zločina u državama u kojima se dogodio genocid u 20. stoljeću. “Mislim da je krucijalno važno da sadašnje i buduće generacije imaju dokaze i o ljudskoj dobroti. Na zločinu se ne može graditi budućnost. Unatoč najboljim namjerama, njezina organizacija i danas u BiH nailazi na otpor u dijelu javnosti. Tako je 2007. godine u političkom atentatu ubijen i direktor škola građanske hrabrosti, profesor Duško Kondor iz Bjeljine, pa je GARIWO njemu u čast ustanovila nagradu ‘Duško Kondur’. 

- Naša nevladina organizacija osnovana je s ciljem formiranja Parka pravednika s prostora Zapadnog Balkana. Tamo bi se posadilo po jedno stablo za svakoga tko je žrtvovao život da bi spasio nečiji drugi. Nažalost, taj park zbog političkih trendova u Sarajevu još nije napravljen, pa sam odložila tu ideju za neka zdravija vremena. Većina zastupnika je glasala za tu ideju još 2001. godine, ali se našao jedan koji je na toj sjednici rekao da će posjeći sva stabla ako u parku bude makar i jedno stablo čovjeku iz etničke skupine koja se njemu ne sviđa. Nema smisla imati tako nešto a da ga policija mora čuvati - razočarana je.” 

Na pitanje o tome kako procjenjuje trenutačnu političku situaciju u BiH, Broz smatra da su problemi i dalje veliki, ali ne i nepremostivi. Nadalje, smatra da je Daytonski sporazum, podijelivši zemlju na dva entiteta i na distrikt Brčko, sačuvao status quo i stvorio politiku koja je nastavak rata drugim sredstvima. Kad govori o budućnosti, Svetlana Broz kaže da je ne vidi izvan EU. Iako žali za bivšom Jugoslavijom, svjesna je da se ona ne može obnoviti. 

“Budućnost svih ovih država je upravo u Europskoj uniji i to zato da konačno nestanu te granice, koje su danas na svakih 150-200 kilometara. Povezivanje je potrebno ne zbog nekakvog obnavljanja bivše države, nego iz čisto ekonomskih razloga, ali i zato da više nikad na ovim prostorima ne dođe do novog rata. I zato me raduje što je Hrvatska u posljednjih godinu dana u tom smislu napravila mnogo pozitivnih koraka.”