Nedjelja, 19. kolovoza, 2012., 12 sati i 35 minuta, na mostu nazvanom po zakonodavcu iz San Pedra Vincentu Thomasu, četvrtom najvećem visećem mostu u Kaliforniji, pod čijim se desnim krilom nalazi terminal za helikoptere i trajekte. Nasred mosta zaustavlja se crni Toyota Prius iz kojega izlazi 68-godišnji muškarac, s lakoćom se penje na visoku ogradu mosta i bez oklijevanja skače u more. Skok snimaju kamere s mosta i slučajni namjernici, fascinirani prizorom samoubojstva.
Tijelo samoubojice, poznatog redatelja Tonyja Scotta, brata jednako slavnog redatelja Ridleya Scotta, nekoliko sati kasnije sonarom locira lučka policija i obalna straža Los Angelesa u operaciji koja nalikuje na prizor iz nekog Scottova filma. Tony Scott je volio profesionalne ljude od akcije i posvetio im je cijeli svoj filmski opus, šesnaest filmova snimljenih od 1983 do 2010. Bio je vrstan redatelj operativac koji je naoko kaotične akcijske prizore organizirao kao bitke s preciznom strategijom i ciljem. Kritičari i estetičari nikad nisu cijenili operativce, redatelje koji su majstori fizičkog spektakla na ekranu, pa je tako buntovni i fizički agilan Tony Scott bio manje hvaljen od starijeg brata, klasicista Ridleya Scotta. Ridley je bio sličan profesoru, Tony momku iz uličnih bandi.
Nije mogao živjeti bez izazova, pa je tako 2009., tri godine prije samoubojstva, sa svojim suradnicima razgledao teren ispod mosta Vincenta Thomasa, pripremajući se za najveći izazov u karijeri, remake klasičnog akcijskog filma “Ratnici podzemlja” Waltera Hilla. Tony Scott je znao da su Hillovi “Ratnici podzemlja” remek-djelo i da će ga kritika napasti što se drznuo raditi novu verziju, no on je imao svoj film u glavi.
Priča se neće zbivati, po njegovim riječima, “u vertikalnom New Yorku nebodera i avenija nego u horizontalnom beskraju Los Angelesa”, a u završnom će prizoru pod mostom Vincenta Thomasa okupiti sto tisuća pripadnika pravih bandi Los Angelesa, prvi i jedini put na filmu! Tony Scott je mjesecima razgovarao s pobočnicima bandi, rijetko je uspijevao sresti vođe, no shvatio je da će surađivati jer svi, do zadnjega, obožavaju “Ratnike podzemlja”.
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
Redatelj koji je uspio za svoj film dobiti sve bande Los Angelesa, etnički i rasno potpuno različite, u stalnom međusobnom ratu i sukobu s policijom, zaslužuje, priznajte, barem poštovanje.
Tony Scott proslavio se u početku karijere s dva akcijska hita s Tomom Cruiseom, “Top Gunom” i “Danima grmljavine”. Između ta dva vrsna spektakla režirao je solidnog “Policajca s Beverly Hillsa 2” i jedan od svojih najboljih filmova, “Osvetu”, s Kevinom Costnerom i Anthonyjem Quinnom.
Početkom devedesetih briljira s dva filma, policijskim filmom noirom “Prljavi igraju prljavo” s Bruceom Willisom, te “Pravom romansom”, jedinim filmom po Tarantinovu scenariju koji stoji uz bok Quentinovih ostvarenja. Usput, Tarantino već dvadeset godina tvrdi da je Tony Scott veći redatelj od brata Ridleya.
Godine 1995. Tony Scott snima prvi od pet filmova s Denzelom Washingtonom, podmorničku dramu “Grimizna plima”.
Slijedi briljantan akcijski triler “Obožavatelj” s Robertom de Nirom o psihopatskom navijaču te dva izvrsna i slojevita špijunska filma, “Državni neprijatelj” s Geneom Hackmanom i Willom Smithom, te “Špijunska igra” s Robertom Redfordom i Bradom Pittom.
Godine 2005. režira jedan od svojih najboljih filmova, “Domino”, istinitu priču o engleskoj djevojci, koju glumi nikad bolja Keira Knightley, koja u Americi postaje lovac na ucjene. Neuspjeh “Domina”, koji je Tarantino stavio na vrh liste najboljih filmova godine, kao i relativan uspjeh četiri izvrsna filma s Denzelom Washingtonom, “Tjelesna straža”, “Deja Vu”, “Otmica metroa 123” i “Nezaustavljivi”, možda ga je pokolebao, no ne vjerujem da je to bio razlog da skoči s mosta pod kojim je namjeravao okupiti sto tisuća ratnika ulica Los Angelesa.
Tony Scott je bio redatelj koji je svoje filmove režirao kao da se s njima bori u ringu. Uništavao je sliku, boju, rezao kadrove, bio grub i nemilosrdan, što su kritičari doživljavali kao kaotičnost i nesposobnost. Pronicljiviji filmofili poput Tarantina vidjeli su u takvim stilskim postupcima vrhunsko umijeće i umjetnost, profesionalizam i senzibilnost. Bio je nepredvidljiv, na filmu, u životu i u smrti.
