Vikendom osvajaju svjetske medalje, a od ponedjeljka rade

Znate li što rade hrvatske karatistice nakon što osvoje zlato? Sutradan idu na posao. Jer, znate što, godišnji im je završio.

- San svakog sportaša je da bude profesionalac, da može živjeti od sporta kojim se bavi i cijeli se dan posvetiti usavršavanju i treninzima. Međutim, svjesna sam da je karate mali sport i da na drugi način moram osigurati svoju egzistenciju. Stvarnost života me poticala da završim fakultet i poslije toga se zaposlim - rekla je Maša Martinović (25), europska prvakinja.

Magistrica je farmacije i radi u Sv. Nedjelji. Azra Saleš (27) i Ana-Marija Bujas Čelan (27) dio su ženske reprezentacije, koja je u Istanbulu osvojila ekipno zlato. I njih dvije su se odmah morale vratiti na posao. Azra radi kao tajnica u Rijeci, dok je Ana-Marija zaposlena u Društvu sportaša veterana i rekreativaca u Zagrebu.

- Ne mogu biti tjelesno spremna kao kad bih bila usredotočena samo na karate. Teško je uskladiti posao i treninge, pa i natjecanja zato što radim i subotom. Koji god posao da radite, umorite se i teško se motivirati za trening. Možda ponekad zaostajem fizički, ali već sam toliko dugo u karateu da to nadoknađujem glavom. Uostalom, ja sam tip borca koji svoje uspjehe i temelji na 'jakoj glavi' - istaknula je Azra.

Obveza u danu za naše zlatne karatistice ima koliko hoćeš. A opet su se uspjele okititi zlatom oko vrata. Zaista je šteta da karate nije olimpijski sport, jer bi se Hrvatska nabrala medalja i medalja.

- Teško je kad znate da vaše konkurentice misle samo o treninzima i pripremama, a ja o još 110 stvari. Pet godina živim na ovakav način, da trčim cijeli dan. Ne znam koliko ću još moći izdržati tako, ali volim karate i ne mislim još odustati - kaže Ana-Marija.

Kako se približava veliko natjecanje, tako se i cure sve ranije ustaju.

- Da, dizanje je tada u pet ujutro, trening od šest do sedam, i onda dolazak na posao u osam. Nakon posla odradim još jedan trening. Moram biti disciplinirana, postavila sam si određene kriterije ispod kojih ne ide. Srećom, moj šef i firma velika su mi podrška i imaju razumijevanja. Tu njihovu dobrotu ne želim iskorištavati, zato i uzimam godišnji kad su natjecanja, iako sam sigurna da bi mi izašli ususret ako bi za tim bilo potrebe - istaknula je Maša.

Vremena za sebe gotovo i nema. Dva tjedna ljetovanja često nisu u kalendaru.

- Imam poneki slobodni vikend za kakvo putovanje, ili, pak, slobodnu večer. Ma, ništa nije teško kad voliš to što radiš - dodala je Maša.

Vjera u bolje sutra kod cura ipak postoji. Da će zlata osim ponosa, slave i časti donijeti i nešto opipljivije.

- Žao mi je što se od karatea ne može živjeti, ali nadam se da će naši uspjesi promijeniti stvari na bolje za iduću generaciju sportaša. Da će imati bolje uvjete od nas - zaključila je Azra.