Grad s listom čekanja: Zločina nema, a svi zarađuju 9000 kn

Marinaleda je samo na taj prvi pogled još jedno tipično španjolsko selo. Ukoliko samo nakratko zakoračite u njega, shvatit ćete da je tu nešto vrlo, vrlo neobično. Njegove su ulice pomalo prazne, barem prema današnjim mjerilima konzumerizma - nema tu blještavih reklama, jumbo plakata i popularnih trgovačkih lanaca, tek ogromni mural Che Guevare koji krasi lokalni sportski centar. 

U Marinaledu živi oko 2700 stanovnika, a nezaposlenost je gotovo nepostojeća. Iako ona u Andaluziji iznosi čak 29%, piše Al Jazeera, u ovom je gradiću manja od pet posto. Većina stanovništa radi za poljoprivrednu zadrugu i to za dnevnicu koja iznosi 47 eura, a radni dan je još davnih dana smanjen s osam na šest i pol sati. Na kraju mjeseca si prosječni stanovnik Marinaleda u džep stavi 1200 eura tj. oko 8960 kuna. 

Život u gradiću relativno je jeftin - mjesečna rata kredita za kuću (koju sagradi i plati sam grad) iznosi 15 eura i zakonski ne smije iznositi više od toga. Isto toliko stoji članarina u sportskom centru ili za vrtić. Grad djeci omogućuje tri besplatna obroka dnevno, pa s preživljavanjem problema nemaju ni oni malobrojni nezaposleni nakon što im Andaluzija isplati 400 eura naknade za nezaposlene. Jesmo li spomenuli besplatan internet za sve?

Na čelu grada već više od tri i pol desetljeća sjedi gradonačelnik Juan Manuel Sanchez Gordillo, čovjek koji kao osobnog i političkog uzora navodi Che Guevaru. No, negdje mora postojati neka 'finta', zar ne? Pa u biti i postoji, više njih. 

Komunistička utopija

Naime, tajna uspjeha ove, kako je mnogi nazivaju - komunističke utopije, je u 1200 hektara zemlje kojima grad raspolaže. Još prije 25 godina ta je zemlja pripadala lokalnom moćniku koju ju nije obrađivao dok je u isto vrijeme 60% stanovništva Marinalede živjelo u potpunom siromaštvu. Oni su pak 1979. godine povjerenje iskazali učitelju povijesti Juanu Manuelu Sanchezu Gordillu koji je zahtijevao reforme kojima bi se zabranilo zapuštanje zemljišta. Punih 12 godina stanovnici su s njim prosvjedovali i okupirali zapušteno zemljište. 

Godine 1991. lokalne su vlasti 1200 hektara napokon dodijelili gradiću, a stanovnici su odmah pokrenuli poljoprivrednu zadrugu i to s vrlo zanimljivim ciljem. Naime, odabrali su kulture poput artičoka, paprike i crvenih papričica tj. kulture koje iziskuju najviše ljudskog rada. 

Na taj je način otvoren najveći mogući broj radnih mjesta, a posao je krenuo toliko dobro da su već nekoliko godina kasnije stanovnici sagradili i pogone za preradu povrća. Sav profit koji zadruga generira ulaže se isključivo u unaprijeđenje i povećanje proizvodnje tj. u kreiranje novih radnih mjesta.

Stanovništvo je, pogađate, takvom situacijom poprilično sretni. Svi koji žele raditi imaju otvoreno radno mjesto, a kriminala zbog toga gotovo uopće nema. Sve odluke donose se izravnom demokracijom - o svakoj odluci odlučuju baš svi.

Postoji i druga strana priče

No, postoje i oni kojima se stanje u gradiću ne sviđa i koji tvrde da je dobar dio priče o komunističkoj utopiji pomalo - mit. Većina ljudi u selu ima samo osnovnu školu, a posla za visokoobrazovane gotovo pa i nema. Poduzetnička klima je nikakva i poduzetnike se, kažu, na sve moguće načine sprječava da otvore privatni posao, osim ako on nije zaista neophodan za gradić. 

Ukoliko pak kritizirate sustav ili gradonačelnika, e onda možete zaboraviti na posao u gradu. 

- Prijatelji koji žive u okolnim mjestima zaista mi zavide što živim ovdje, rekla je Virgina Sanchez za Al Jazeeru, a s njom se slaže i vlasnik trgovine koji je želio ostati anoniman. 

- Ljudi u Marinaledu imaju bolju kvalitetu života nego u ostatku države - tako dugo dok ne kritiziraju lokalnu vlast ili postanu previše ambiciozni, zaključio je i tako vjerojatno najbolje opisao 'blagostanje' u Marinaledu koje ipak dolazi uz cijenu koju nisu svi spremni platiti.