Lako bi bilo ukinuti HRT, otpustiti sve zaposlene i krenuti od nule. Ali tko bi to napravio? Ne valjda oni koji su dvadeset godina sustavno uništavali javni servis?
Kome nakon pet zakona, nekoliko desetaka urednika, četiri tisuće zaposlenih, stotinu izgubljenih milijuna, milijardi grešaka i promašaja, nezabilježene korupcije, kriminala i cenzure, nije barem jednom došlo da HRT-u napravi ono što su sumanuti Grci napravili svojoj javnoj televiziji?
Naprosto je ukine.
Jer, to naprosto više nema smisla.
Nema smisla više donositi zakone koji samo povećavaju kaos. Nema smisla postavljati urednike kojima nakon debakla ostane dvocifreni koeficijent plaće. Nema smisla otvarati nove programe kad je nemoguće napuniti i postojeća dva. Nema smisla milijarde od pretplate davati za parafiskalne namete poput ZAMP-a. Nema smisla nadati se promjenama, kad je svaka još pogubnija.
Svake godine sve gore
Bez obzira koja politika došla, Hrvatska radiotelevizija postojano klizi u ponor: novinarski, kadrovski, financijski, reputacijski, gubi ugled i gledateljstvo, proizvodi gubitke i skandale.
Tako je već punih dvadeset godina. I svake godine izgleda sve gore. I zato, sigurno nema onoga - uključujući i same zaposlenike na Prisavlju - koji barem na trenutak, barem za svoju dušu, nije poželio da se ta agonija okonča, stavi ključ u bravu, otpusti sve zaposlene i krene ispočetka. Od nule.
To su napravili Grci i to je duboko nedemokratski, pa i diktatorski, nasilnički. Ali to je nešto na što Bruxelles nije imao primjedbi. Znači, može se.
Grčka kao Hrvatska
U Grčkoj je bila veoma slična situacija. Oko tri tisuće zaposlenih u zemlji s duplo više stanovnika, približan broj programa, pad gledanosti i povjerenja gledatelja, brojne optužbe da služe politici, da generiraju korupciju, isisavaju novac, uništavaju profesiju...
A sami novinari ERT-a za sve to optužuju vlast.
U Hrvatskoj je sve isto. Još otkad je Antun Vrdoljak na porti HRT-a izvjesio popis novinara kojima je zabranjen ulazak, preko zakonskih promjena u vezi izbora glavnog urednika koje su u doba Mirka Galića izazvale raspad sistema, preko nabavki sapunica, Hloverkine cenzure i milijunskih gubitaka, pa sve do ere v.d. urednika koji se mijenjaju poput balavih rupčića. Češće se govorilo o državnoj televiziji, nego o javnom servisu.
I svaki put se činilo da će promjena zakona popraviti stvari. Jednom se to pokušalo većom demokratizacijom (barem na papiru), drugi puta većom centralizacijom. Jednom se težište odlučivanja prebacivalo na Prisavlje, drugi puta se vraćalo u Vladu i Sabor.
Od Tuđmana do Milanovića
I onda kad je ravnatelja postavljao Franjo Tuđman, i onda kad ga je postavljao Ivica Račan, i kad se imenovao na HRT-u, i sad kad ga je postavio Sabor nakon dogovora premijera i predsjednika, HRT nikako da se izvuče iz blata.
Zbog svega toga u ovoj zemlji sigurno nema onoga tko barem na trenutak nije poželio da se HRT naprosto ukine.
Da se svi otpuste, sve pogasi i da se krene ispočetka. Ali što nakon toga?
Tko će ponovno dizati novi javni servis? Zar oni koji su ga ovako srozali? Oni koji su godinama taložili afere i skandale, dugove i neradnike, tako da se danas, kao na sedimentnim stijenama, precizno može iščitati povijest uništenja javnog servisa?
Kome se može vjerovati da bi ovoga puta uzeo profesionalce i radnike, a ne podobne neradnike? Kad je, nema tome tako davno, i Hloverka Novak Srzić predstavljena kao spasiteljica HTV-a.
Uglavnom, taj "vlažni san" vrlo lako bi se pretvorio u noćnu moru.
Gdje se ubija korupcija?
Baš kao što je to i grčko ukidanje javne televizije, predstavljeno kao ultimativna forma restrukturiranja i borbe protiv korupcije.
Međutim, kod nas se ta metoda ne bi trebala ograničiti na javnu televiziju. Točnije, s njom bi trebalo krenuti od onih koji su javnu televiziju pretvorili u ovo što je ona danas. Jer, ako HDZ s optuženičke klupe može sudjelovati, pa i pobjeđivati na izborima, onda može i ovakav HRT predstavljati javni servis.
