Kolinda Grabar Kitarović se zalaže za izravni izbor predsjednika. Međutim, kad ne služi kao produljena ruka svoje partije, predsjednik je samom sebi svrha. Bez ovlasti, bez kontrole, bez autoriteta i utjecaja.
Naravno da se Kolinda Grabar Kitarović zalaže za izravni izbor predsjednika države.
"Mislim da sam to vrlo jasno rekla prije nekoliko tjedana, da predsjednika treba birati izravnim izborima", kazala je predsjednica ovoga vikenda.
"Mislim da se to pokazalo, posebno u posljednje dvije godine mojega mandata kad smo promijenili tri Vlade da je iznimno bitno imati osobu koja neće biti ni pod čijim političkim utjecajem, koja će čuvati stabilnost države i koja će voditi postupak konzultacija na način da to bude fer prema svima, da se poštuju rezultati izbora i da se poštuje slovo Ustava i zakona".
Znači li to da Kitarović ne bi bila fer prema svima da je izabrana u parlamentu dvotrećinskom većinom zastupnika? Da ne bi poštovala rezultate izbora? Da ne bi poštovala slovo Ustava i zakona?
Ne polažu račune
Iako, ako ćemo iskreno, ni sad se ne bi reklo da je bila baš previše fer, ni da se baš držala Ustava i zakona "k'o pijana plota". Štoviše, izborni legitimitet daje je opravdanje da nikome ne polaže račune o tome što radi. Primjerice, u Americi.
Ali opet, Grabar Kitarović danas ne govori ništa drugačije od Ive Josipovića.
I on se zalagao za izravni izbor predsjednika države dok mu je premijer Zoran Milanović prijetio uvođenjem izbora šefa države u parlamentu. Dapače, Josipović je tada udario kontru zahtijevajući čak i povećane ovlasti predsjednika, premda nije koristio ni dvadeset posto postojećih.
''Prelazak na sustav u kojem nema ama baš nikoga s direktnim narodnim legitimitetom bi dodatno ojačao svemoć premijera. Uostalom, zamislite kako bi izgledalo funkcioniranje vojske i tajnih službi da smo imali premijera koji zapravo kontrolira i predsjednika izabranog u Saboru'', kaže danas Ivo Josipović za N1.
Isti onaj Josipović koji je s Milanovićem dogovarao trampu: premijeru tajne službe, predsjedniku HRT.
Zauvijek predsjednik
A istoga se držao i Stipe Mesić, dok su mu ugledni politolozi mahali iznad glave ukidanjem izravnog izbora predsjednika. Štoviše, na tom tragu je ostao i nakon okončanja mandata, kad je htio zauvijek ostati predsjednik.
U tom smislu, Kolinda Grabar Kitarović ne razlikuje se od svojih prethodnika, oglašavajući se principijelno o još jednoj izmišljenoj temi koja nam je servirana ovih dana, pored vojnog roka i udbaških arhiva.
Međutim, to je opet dobra prilika da se zapitamo što Kolindi danas daje predsjedničku težinu?
Ured na Pantovčaku s kojeg se ipak ne mora iseliti, državnička lenta koju je prestala stavljati čak i u svečanim prigodama, kartonski izrezak s kojim je dočekivala goste na Pantovčaku... Ankete u kojima stoji gore čak i od premijera.
Ustavnih ovlasti predsjednica nema, ima samo legitimitet glasova hrvatskih birača na koje se ona često poziva, u čije ime nastupa i na čije se interese poziva. Ali kakve koristi birači, a naročito građani imaju?
Ankete važnije od Ustava
Predsjednici države pretvorili su se u obične populiste. Često u demagoge i narodne tribune koji se ulaguju građanima u svrhu osiguravanja drugog mandata i svoju popularnost koriste kao alibi.
Predsjednici gorljivije proučavaju ankete nego Ustav. Što je i logično, u Ustavu im ništa posebno ne piše.
Ne mogu čak ni samostalno sazvati sjednicu Vlade, a kamoli srušiti Vladu, moraju potpisivati zakone prije nego propituju njihovu ustavnost. Predsjednici daju svoje inicijative na koje se Vlada uglavnom ne osvrće. Počeo je Mesić, sada to radi Kolinda, a Josipović je nudio Vladi svoje gospodarske i socijalne prijedloge koje je ona usvojila (kaže on, "ukrala") tek kad je on bio na putu da izgubi izbore.
Predsjednici, dakle, imaju legitimitet bez ovlasti, ponašaju se kao faktori na koje se nitko posebno ne osvrće i koji paradiraju pred građanima izigravajući njihove zastupnike u vlasti, iako od toga nema prevelike vajde.
I što je najbolje, oni glume neovisnost od svojih stranaka koje su ih kandidirale i čiju pomoć će tražiti kod reizbora. A svoj mandat uglavnom koriste kako bi pripremili teren za pobjedu svojih stranaka na parlamentarnim izborima ili pak čine sve što mogu kako bi ih nakon izbora doveli na vlast.
Pa tako, primjerice, Božo Petrov iznenada odjuri s Pantovčaka raskinuti dogovor s Milanovićem i skočiti u naručje Karamarku.
Poželjno kad bi imalo smisla
Pa zašto bi onda bilo baš tako nepojmljivo da se predsjednici biraju u Hrvatskom saboru dvotrećinskom većinom?
I tada bi jednako morali poštivati Ustav i zakone, jednako bi trebali raditi u interesu svih građana i jednako bi na koncu ovisili o stranakama koje su ih birale, pa čak i onim drugim, što bi ih ipak natjeralo da disperziraju opcije.
A osim toga, stranke u parlamentu mogu i danas, dvotrećinskom većinom, izglasati postupak opoziva predsjednika države što mora potvrditi Ustavni sud. Koji je izabran u parlamentu.
Uglavnom, izravni izbor predsjednika države bio bi poželjan kad bi više doista imao nekog smisla.
Ovako, kad ne služi kao produljena ruka svoje partije, predsjednik države najčešće je samom sebi svrha. Bez ovlasti, bez kontrole, bez utjecaja, bez autoriteta.
