Mnogi bi htjeli biti dio projekata “od silne važnosti za promociju Hrvatske”. Ali investirati sami, e to baš i ne bi... Puno ljudi ne zna kamo zapravo ide njihov novac
Kakva bi to promocija Hrvatske bila! Uz nešto dobre reklame, utrku najboljih skijašica i skijaša svijeta u kolovozu, na +40 u hladu, s pogledom iz startne kućice na Jadran, uživo bi gledalo najmanje četiri milijarde ljudi.
Procjene koliko su skijanje profesionalaca na Sljemenu platili porezni obveznici idu od 50, 100, pa sve do 400 i 500 milijuna kuna. Skijanje na Mljetu ili, infrastrukture i televizičnosti radi, na Hvaru, možda bi trebalo platiti i dvije milijarde kuna. Ali, što su dvije milijarde za promociju Hrvatske...
Pisao sam o tome i u doba kreditne histerije, raspojasanog trošenja i države i građana, kad je malo tko htio čuti da treba štedjeti, pa si dopuštam pisati o tome i sad. Najuspješnija utrka na Sljemenu ikad, kao i ova otkazana, jednako su dobri povodi za reći...
Smatram da bi zakon kojim bi se odredilo da svi poslodavci svim radnicima isplaćuju bruto-plaću bio najveći doprinos domovini otkako je izmišljena riječ demokracija, a kamoli otkad se ide na izbore. More ljudi koji dobiju neto-plaću pojma nemaju kako se pune mirovinski i zdravstveni fondovi, odakle novac za ceste, odakle za sportske priredbe...
Da ljudi svaki mjesec sami uplaćuju mirovinsko i zdravstveno, svaki mjesec plate PDV, tu i tamo ih dokači paraporez, jednom na godinu plate porez, kladim se da bi se jače zanimali ne samo o tome na što narodni zastupnici na državnoj i lokalnoj razini troše njihov novac, već i kod koga je završilo 50, 100, 400 milijuna ili pola milijarde kuna za koju već promociju domovine.
Čuda za svijest i političku pismenost čini tih nekoliko minuta koliko je potrebno da internetskim bankarstvom novac sa svog žiro-računa proslijediš na račune institucija. Kako to da se mnogi rukama, nogama i noktima bore da bi bili izvođači radova u projektima koji su silna promocija za Hrvatsku, ali sami ne investiraju 50, 100, 400 ili 500 milijuna kuna?
