Biciklom po Europi: Prometna, puno znoja i zamalo medvjed

Krenuo sam na ovaj put sa spoznajom da imam gotovo svo vrijeme svijeta. Ne pokušavam oboriti rekord u bicikliranju i, da se razumijemo, ja nisam biciklist. Samo trenutno putujem na biciklu - ispričao nam je Hrvoje Jurić, 26-godišnjak koji se prije nešto više od mjesec dana otisnuo na 7000 kilometara dug put biciklom po Europi. Na svojevrsnom raskrižju života, kako piše u svom blogu Over the Rainbow na portalu Večernji.hr shvatio je da mora ići. I da ga svaki novi kilometar tjera na dva više. Lani se odlučio na ovaj put dok je biciklirao od rodne Vrbice do Pule i nazad. Studira u Osijeku, živi u Vrbici i volontira u udruzi Duga, koja se brine za djecu s posebnim potrebama. Upravo zbog njih i cijeli njegov put nosi ime "Over the Rainbow". Trenutno je u Marseillesu, a potom ga čeka Montpellier pa ako bude sve u redu - Barcelona, u koju mu se baš i ne ide.

Iako je u Hrvatskoj puno putopisaca, Hrvoje se već sada izdvojio. Osvaja lakoćom izražavanja, nepretencioznošću, jednostavnošću, srcem i otvorenošću. Sam za sebe kaže da je zaljubljenik u pisanje, a ovaj put mu je još više otvorio oči i iskristalizirao što je zapravo oduvijek htio na putu. 

- U ovih sad već 1500 km upoznao sam nevjerojatan broj ljudi različitih sudbina i to je zapravo ono što sam oduvijek htio na putu - upoznati ljude i pisati o tome. Ja nemam omiljeno mjesto koje želim posjetiti, možda više neću ulaziti ni u jedan veliki grad. Ljudi su ono što pokreće ovaj svijet, mali i obični ljudi sa svojim jednostavnim životima, spajanjem od prvog do prvog u mjesecu i upravo sva ta turistička mjesta koja turisti posjećuju takvi ljudi čine živima i daju im određenu čar. O takvim ljudima malo tko piše - o čistačicama na velikim trgovima Torina, tamnoputom momku koji cijeli dan stoji na suncu ispred skupih hotela na Azurnoj obali i dočekuje goste, a koji ga ni ne pogledaju, ili mladom momku iz Litve koji je pravi primjer kako imigranti žive u Francuskoj (iliti EU) - ispričao je Hrvoje. 

Na put je krenuo iz Šibenika s Festivala putnika, i već prvog dana dočekala ga je kiša. Potom bura, a i pokoje upozorenje o vukovima u zadarskom zaleđu i medvjedima u Gorskom kotaru. Upravo su ga medvjedi najviše uplašili, a kada je gotovo već i zaboravio na njih, začuo je lomljenje grana u neposrednoj blizini. Na sreću, bliskih susreta ipak nije bilo, ali "očekuj neočekivano" definitivno se potvrdilo kao pravilo. 

- To me naučilo me da nikad ne znaš što te očekuje na cesti, da se uvijek moraš paziti i držati oči širom otvorene. Trenutno sam najslabiji čimbenik u prometu, ne nosim slušalice dok bicikliram (iako ponekad poželim jer ne mogu bez glazbe), držim se uvijek uz sam rub ceste, ali nekad jednostavno ne znaš što te očekuje i moraš biti spreman na sve - kaže Hrvoje. 

Prepreke na putu, u glavi i nogama

- Najteže sam se osjećao kad sam imao prometnu nezgodu u Monacu. Tada mi je ogroman BMW presjekao put, prilikom čega sam preletio korman i ozlijedio desno rame. Nekako sam uspio izbjeći automobil, ali prednji nosač bisaga je uništen, kao i gitara i par žbica. Čovjek me samo zaobišao i otišao u svom smjeru, a ja sam ostao ležati. Tad sam ozbiljno razmišljao čemu sve ovo. Ali mislim kako je to sasvim normalno razmišljanje, trenutak slabosti koji je sad daleko iza mene - ispričao je.

Hrvoje se osjeća dobro, nije umoran već samo, kako kaže, ima svojih dobrih i nešto manje dobrih dana. 

- Trenutno sam u potpunosti "u putu", živim kroz cestu i ljude koji mi se isprepliću na putu, odnosno koji dijele svoje živote sa mnom. Na svakom putu, trajao on dva dana ili dva mjeseca naučite nešto novo - dodaje i otkriva koliko se lijepih stvari krije iza gotovo svake prepreke. 

- Bilo je trenutaka kad mi je bilo teško, kao recimo penjanje na Alpe, ali kad sam se popeo na vrh Col de Tende, sišao s bicikla i pogledao prekrasnu prirodu oko sebe, vrijedilo je svakog metra penjanja. 

U potrazi za...

Na pitanje što traži na ovom putu, Hrvoje je odgovorio:

- Na ovom putu ne pokušavam pronaći ništa. U neku ruku, krenuo sam za rutom koju sam odmah drugi dan promijenio i umjesto uz obalu išao preko Velebita i Like kako bih se upoznao s momkom kojeg nikad nisam vidio i to mi je bila prva najbolja odluka. Naravno, imao sam neka očekivanja, ali kad vas u svakom kilometru očekuju drugačije stvari, kad prolazite kroz nekih 80 posto europskih zemalja, očekivanja su nešto što ostavite po strani i u potpunosti se prepustite prekrasnom osjećaju, iako ne znate što vam sutra donosi.

Hrvoju se već sad putovanje uvuklo pod kožu i već ima planove za budućnost.

- Mislim da ću u potpunosti biti ispunjen kad dođem doma i završim knjigu o svemu ovome - kaže. Osim knjige, u planu je dokumentiranje bilješki, fotografija i videa, ali i snimanje dokumentarca. 

Na svom blogu Hrvoje malo otkriva o ljubavnom životu, iako je jasno da mu je ovaj put ipak prouzročio određene komplikacije. 

Na pitanje: Hrvoje, idu li ljubav i putovanje zajedno?, odgovorio je: 

- Ljubav i putovanje ne mogu jedno bez drugog.