Edi Ponoš ostavljen od svih: Ponižen sam, zaboravili su me

Najbolji hrvatski bacač koplja Edi Ponoš, na najbolniji je način osjetio kako splet nesretnih okolnosti čovjeku može u sekundi promijeniti život. Edi je bio vrhunski sportaš, bacao je koplje na Olimpijadi u Ateni, bio je kandidat za Olimpijadu u Vancouveru, gdje je trebao nastupiti u bobu četverosjedu. Jedan je od rijetkih sportaša koji je dokazao kako vrhunski sport i škola mogu zajedno, nakon uspješno završenog studija prava i odrađenog staža na splitskom sudu, spremao je i pravosudni ispit. No, 20. lipnja prošle godine, teško je stradao u prometnoj nesreći na motoru, a njegov mukotrpan oporavak traje i danas.  

- Liječnici nisu vjerovali da ću preživjeti, a kamo li da ću ponovno hodati - otkriva Ponoš, koji još uvijek vuče lijevu nogu dok hoda. 

- Dva tjedna bio sam u komi, potom još mjesec i pol na intenzivnoj njezi u splitskoj bolnici, četiri mjeseca na rehabilitaciji u Krapinskim toplicama, a u Splitske toplice idem i danas. Četiri mjeseca bio sam u kolicima, prošao tri operacije, a još dvije će biti potrebne da se vratim koliko-toliko normalnom životu - kaže Edi, koji je stradao na motoru pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima. 

- Po zakonu moram čekati završetak liječenja i tek onda pokrenuti sudski postupak. No sigurno ću tužiti HAC, jer je šahta na koju sam naletio bila pomaknuta. Izgubio sam nadzor nad motorom, pao i glavom udario u prometni znak, koji je bio preblizu cesti. Srećom, imao sam kacigu. Da nisam, danas ne bi razgovarali - priča Ponoš.

No više od svih rana i ožiljaka Edija boli maćehinski odnos čelnih ljudi splitskog sporta, atletskog saveza i Olimpijskog odbora. Prvi čovjek splitskog sporta Ivan Veštić i predsjednik HOO Zlatko Mateša obećavali su pomoć, ali...

- Od pomoći ništa. Osjećam se ponižen i zaboravljen. Od svih i svakoga. Bio sam vrhunski sportaš, jedini uz Blanku Vlašić u Splitu, a preživljavam, zajedno s bolesnom majkom, od 2.400 kuna stipendije, koja će mi uskoro biti ukinuta. Zvao sam, tražio, molio, no pomoći nema ni od koga. Žalostan sam što moj Split ima 20.000 kuna za pomoć Sandri Paović, a za mene nema niti lijepu riječ. Da se razumijemo, nemam ja ništa protiv pomoći Sandri i svima drugima koji pomoć trebaju, no pitam se kako meni nitko ne pomaže, meni koji sam se ovdje rodio i osvajao trofeje i medalje za ovaj grad - pita se ogorčeni Ponoš i dodaje:

- Možete misliti kako sam se osjećao kad su Sandri uz novac uručili i knjigu 'Splitski olimpijci', na čijoj je naslovnici moja fotografija. 

Ponoš kaže kako ne traži milostinju, nego posao. Da svojim radom zaradi za normalan život svoje obitelji.

- Imam u ruci diplomu Pravnog fakulteta i ne mogu vjerovati da u gradu Splitu nema posla za mene. Čuo sam da je gradonačelnik Kerum bio spreman platiti helikopter, koji me nakon nesreće trebao hitno prevesti na liječenje u Zagreb, no bio sam u toliko teškom stanju da su odustali od transporta. Pokušao sam doći do gradonačelnika, da mu zahvalim i zamolim ga za pomoć. No nisam uspio. On je dobar čovjek, ali okružuju ga loši ljudi, koji gledaju samo vlastite interese. Dosta je pogledati u kakvom nam je stanju splitski sport danas. Nema više ni košarke, ni rukometa, ni vaterpola, o pojedinačnim sportovima da i ne govorim. Djeca više nemaju gdje treninrati.  

Dvije nesreće na isti dan

Edi Ponoš stradao je 20. lipnja 2009. godine, no malo je poznato kako ga je, još kao 13 godišnjeg dječaka, na isti dan, 20. lipnja 1989. godine, udario automobil na pješačkom prijelazu. 

- Za svaki slučaj 20. lipnja 2029. neću izlaziti iz kuće - šali se Edi. 

'Vuk iz Sedramića'

Od promjetne nesreće Edi nije sjeo na motor. Kaže, ne vjeruje ni da će ikad više. Sada vozi automobil, u kojem je ispod stražnjeg stakla stavio malo koplje i 'drnišku kapu'.

- Ponosan sam na svoje sportske uspjehe i na svoje porijeklo, na korjene moje obitelji iz Sedramića, mjestašca pored Unešića u dalmatinskoj Zagori. Zato me i zovu 'vuk iz Sedramića'.

Zaboravljen od kolega

Nedavno je u Splitu organiziran Kontinentalni Kup u atletici. Edija se nitko nije sjetio. 

- Otišao sam s prijatljem pogledati bacanje koplja, no nisam imao snage ostati duže na stadionu. Emocije su bile prejake. 

U Ateni ga uništila trema

Ponoš je bacio koplje rekordnih 77,95 metara u Ljubljani, što je bilo dovoljno za kvalifikacijsku normu za Atenu. No, na OI nije bio ni blizu. 

- Kad su nas pitali zašto sam podbacio, jedini sam rekao istinu. Imao sam tremu. Kako i ne bi, zaletio sam se i kad sam trebao baciti koplje, na velikom semaforu vidim sebe u krupnom planu...