Kad se govori o nasilju na stadionima, neredima i huliganima, Mamić glumi Dalaj Lamu. Kad se nađe na sudu, oslobađa ga se uz tvrdnju kako nije on Dalaj Lama
Pustimo sad ono što je u svojoj presudi nedavno napisao sudac Županijskog suda u Zagrebu.
Zdravko Mamić je ipak Dalaj Lama.
Bez osude, bez zabrane, bez grijeha.
U nedjelju je Hrvatski nogometni savez reagirao na prosvjed navijača Torcide u Splitu: "HNS se nikada neće složiti s govorom mržnje, netrpeljivosti i vulgarnim uvredama koje su bez ikakve osnove".
Naravno da neće. Osim kad se radi o Zdravku Mamiću, potpredsjedniku tog istog saveza.
Samo on smije širiti govor mržnje izjavljujući da "jedan Srbin ne smije biti ministar sporta u hrvatskoj Vladi", samo je njemu dozvoljeno vulgarno se obračunavati s novinarima, protivnicima, sucima, nogometnim dužnosnicima, čelnicima drugih klubova, vlastitim trenerima, navijačima, nacionalnim manjinama.
I samo on može, kao takav, voditi Hrvatski nogometni savez.
Zaglavio u zatvoru
I samo on, dakle Zdravko Mamić, može fizički napasti policajce, zaglaviti u zatvoru, šamarati ljude u svečanoj loži, tući se na tribinama, šaketati se s gradskim dužnosnicima, prijetiti smrću novinarima, ali i roditeljima igrača koji ne žele potpisati za njegovu agenciju, zbog čega je nedavno prijavljen DORH-u.
I samo on može, nakon svega toga, nesmetano dolaziti na utakmice, voditi nogometni klub, pa čak i Hrvatski nogometni savez. Jer, kako reče Krunoslav Borovec, načelnik uprave policije, "jedan incident nije dovoljan za stavljanje na crnu listu".
Što se Mamića tiče, njemu ni desetak nije dovoljno.
Ustvari, našli smo se u zanimljivoj situaciji. Što se više razglaba o nogometnim huliganima, o govoru mržnje, o vulgarnostima, o nasilju na stadionima, fizičkim obračunima, bakljama koje se proglašavaju "atentatom na hrvatski nogomet", to se više pokušava očistiti reputacija Zdravka Mamića.
To su samo pogreške
Zagrebački sudac ga oslobađa od eklatantnog i u proteklih petnaestak godina neviđenog govora mržnje tvrdnjom kako on "nije Dalaj Lama" pa da može pozivati na mržnju protiv Srba. Policija ga oslobađa odgovornosti za izazivanje nereda na stadionima, HNS ga oslobađa odgovornosti za njima inače neprihvatljive vulgarnosti, uvrede i govor mržnje, Dinamo ga oslobađa odgovornosti za sve incidente u kojima je osramotio klub, zagrebački i hrvatski nogomet.
Sve su to "pogreške", "slučajnosti", "incidenti", "nespretnosti", retoričke figure", "temperament", "samoobrana".
I što se više upozorava na opasnog od huligana, to se Mamiću snažnije prišiva titula Dalaj lame.
Mirotvorca i žrtve, agilnog menadžera i sportskog entuzijasta, uspješnog poduzetnika i nogometnog fanatika, nezaustavljivog motora koji pokreće hrvatski nogomet i vodi ga u bolju budućnost.
Prije tri godine, kad je zbog tučnjave prenoćio u zatvoru nakon utakmice Dinamo-Malmö, Mamićeva odvjetnica objasnila je javnosti kako je Zdravko Mamić zapravo branio navijače od policije. Bio je heroj, a ne zločinac.
Otprilike kao kad je 1992. godine natjerao tadašnjeg predsjednika ondašnjeg HAŠK Građanskog Josipa Šoića da pobjegne preko ograde maksimirskog stadiona i više se nikada ne vrati.
Ne čudi onda što Zdravko Mamić danas čini sve kako ne bi doživio istu sudbinu. Ako je Dalaj Lama, ipak nije budala.
Zato njemu u ovom trenutku najmanje smeta rat s vlastitim i suparničkim navijačima, najmanje ga uznemiruju baklje i neredi, prekidi i nasilje. Jer jedino u takvim, izvanrednim i incidentnim, okolnostima on može javnosti prodavati imidž poštenjaka, a ponekad čak i žrtve.
Da bi ga onda, s druge strane, pred Županijskim sudom spasio upravo imidž prostaka i nasilnika. "Mamić nije osoba baš od tolikog uzora", objasnio je sudac Rafael Krešić, oslobađajući šefa Dinama od optužbe za govor mržnje. "Pa nije on Dalaj Lama da ga se slijepo slijedi".
A oni koji ga slijede, kopirajući njegov stil i način ponašanja na tribinama, riskiraju zabranu ulaska na stadion. Nema što, reda mora biti.
