Igor i Slavica Mandić - Prava ljubav piše najbolje recepte...

Kad su se davnih šezdesetih godina jedan tek svršeni student koji je upravo odslužio vojsku i došao u Zagreb i studentica medicine sudarili pored štednjaka u kuhinji njezine majke, gdje je on bio podstanar, nisu bili ni svjesni da je frcnula iskra koja će ih grijati, hraniti  i izazivati i više od četrdeset godina poslije. 

A majčin je štednjak također imao važnu ulogu u tome jer dogodila se tamo “ljubav na prvi recept”. Tako danas Igor (74) i Slavica Mandić  (71) opisuju trenutak koji im je odredio život. S kušanjem prvih jela u toj puničinoj kuhinji Igor je ostao začaran i očaran, a poslije su on i Slavica to što ih je povezalo pretvorili u strast i uobličili u nešto što je postalo svojevrsna kulinarska biografija njihovih prvih dvadeset bračnih godina. 

Riječ je o knjizi “Bračna kuhinja“ čije se peto izdanje može naći u našim knjižarama i, iako je od prvog izdanja prošlo više od dva desetljeća, i dalje je jedna od najtraženijih kuharica koje se  usmenom predajom preporučuju onima koji žele naučiti o kuhanju, ali i o tajnama koje brak čine postojanijim.  Tako da su između recepata i savjeti poput „Kuhajte ljubeći se, ljubite se kuhajući“.

- Ja sam otkrio taj žanr - započinje Igor - i to još sedamdesetih kad sam u ozbiljnom Vjesniku načeo hedonističke teme u svojoj rubrici Živite. Pisati tada o gastronomiji i enologiji bilo je nepodobno i šokantno jer se to smatralo temama niže razine. Bilo je to još strogo socijalističko vrijeme, kad se o  kulinarstvu  govorilo samo u ženskim listovima.    

- Novine su bile ozbiljan medij i nije se moglo govoriti o neozbiljnim temama.  Gastronomija je tada bila pomalo kao homoseksualizam, postojala, ali nije se isticala - dodaje Slavica i napominje da je to bilo njihovo „najsretnije razdoblje“, doba u kojem su isprobavali novi recept svaki tjedan i, barem u Igorovu slučaju, dobivali po kilogram svake godine. Ali tih popratnih pojava nisu ni bili svjesni jer su uživali u hrani, a kućnu vagu, napominje Igor, nisu imali.

- Vagali smo se na ulici ili u apoteci, ali tamo smo uvijek mislili da su za velik broj na brojčaniku krive teške cipele - kaže Slavica.

- Oduzimali smo si od usta da bismo mogli dobro jesti - kaže Igor, a Slavica se nadovezuje prisjećanjem kako je bilo izvrsnih namirnica na dohvat ruke, a oni zdrava apetita. 

- Trebalo se samo sjetiti. Tih je sedamdesetih fazan koštao koliko i kilogram svinjetine, ali fazana nitko živ nije kupovao. Na Dolcu je postojao štand kod Vajde gdje se moglo kupiti prepelice, fazane, gusju jetru... - kaže Igor.

- Tijekom prvih 20 godina kuhanja tih 240 jela, koliko ih sadrži knjiga, nebrojeno smo puta skuhali. Mislim da je tajna te kuharice što su je napisali amateri. Ljudi osjećaju da su to jednostavni recepti za svakoga. Sve sam te recepte napisala u hodu kako sam kuhala, spontano, u mjesec dana - govori Slavica.

- Ti su recepti emotivni. Nisu hladni kao u Masterchefu - dodaje Igor, listajući prvo izdanje knjige iz 1989. u kojem su rukom unesene primjedbe što su ispravljene u novijim izdanjima. Danas se prisjećaju da im je najteži dio posla bilo u tri dana skuhati sva ta jela u kuhinji u Internationalu kako bi ih snimili.

- Sva su bila skuhana tako da se mogu pojesti. Ništa nije bilo napravljeno tako da samo dobro izgleda. Donijela sam i naše posuđe da bi izgledalo domaće, da ne poslužujemo na hotelskom - prisjeća se Slavica. 

- Ništa nije bilo namješteno niti uljepšano – dodaje Igor kojeg, iako je tijekom života napisao i objavio 30-ak knjiga, mnogo ljudi zna upravo po ovoj koju je supotpisao sa suprugom. Njegovi su eseji  o hrani u “Bračnoj kuhinji” poput intermezza između sljedova, svojevrsni međuslijed koji hrani intelekt i povezuje ono na tanjuru s mislima koje hrana može potaknuti.  Iako je knjiga nastala kao provokacija usmjerena uštogljenom društvu onoga doba, oštricu joj je donekle otupilo to što je izašla 1989., na zalasku doba koje je podbola. Ali recepti su preživjeli i, kako kaže Slavica, i danas je znaju nazvati neke žene i reći kako je zaboravila spomenuti neki sastojak. 

Paradoksalno je da autor kuharice ne kuha, naime, Igor je tu samo intelektualna i moralna podrška supruzi koja je šef kuhinje, a svoju ulogu u kuharskom dijelu posla definira kao “malog od kužine”, što znači da samo nabavlja namirnice, i to, dodaje Slavica, manje zahtjevne, jer  meso i ribu ipak kupuje ona.

- Nisam nikad kuhao jer mi nije trebalo. Majka, vojska, menza, potom punica, pa supruga... nikad nisam morao kuhati da bih dobro jeo. Bio sam i ostao samo korisnik.  

A dvadeset godina poslije ipak, kažu, kuhaju jednostavnija jela.

- S obzirom na to da smo 20 godina tako dobro jeli, drugih dvadeset moramo to ispaštati - kaže Slavica i napominje da bi danas trebala napisati dijetalnu kuharicu.  A Igor dodaje da on ipak i dalje održava kilažu, ali manje hranom, više pivom.  Kako im kuhanje više nije takav izazov,  okrenuli su se novim strastima. Jedno od njih je rasprava o svemu što čuju i pročitaju. Osim toga obožavaju čitati knjige i gledati filmove tako da su česti posjetitelji kinodvorana. A iz kina se obično vraćaju pješice kako bi imali dovoljno vremena raspraviti viđeno.  Osim toga Slavica već 40 godina njeguje jedinstveno druženje sa svojim prijateljicama.

- Nas petnaestak nalazimo se jednom na tjedan u sauni. Malo smo u sauni, malo izađemo i jedemo što smo donijele od kuće, pa opet uđemo u saunu. To potraje satima - govori Slavica. Igor, nasuprot tome, nema rituale poput svoje druželjubive supruge i više ga veseli prigoda da nešto napiše, dakako, na pisaćem stroju koji je uz lulu postao njegovim znakom prepoznavanja. Ali ono što posebno upada u oči jest privrženost koju gaje jedno prema drugom, i postaje jasnim da je baš to najveća tajna uspjeha njihove „kuharice“. To je najbolji recept za dobar život koji su mogli podijeliti s nama. 

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!