Tko sam ja da odlučujem o sudbini bilo kojeg živog bića?

I sama sam se, kao vjerojatno i mnoge druge majke, zapitala što bi učinila da znam da nosim 'drugačije' dijete. Namjerno, neću napisati bolesno. Bih li pobacila?

Odmah na početku ću reći da nisam vjernica. Jednostavno ne idem u tu ustanovu, nemam ni znanja ni stava o većini vjerskih pitanja. Naprosto to je dio u koji se ne petljam, niti želim da se oni petljaju u mene. Ipak, da mi je neka velika frka, sigurno bih skrušeno zamolila Boga za pomoć, a ne recimo neko drvo. Ispričala bih se zbog toga što nismo bili u nekim odnosima, opravdala se teškim problemima, nemarom, lijenošću.... Ovo ne pišem da bih opravdala sebe, već da bi objasnila da stvar koji ću niže elaborirati nema veze s vjerom ili Crkvom već mojim načinom razmišljanja. 

Bojim se i da bi se cijeli život pitala - je li test pokazao pravu stvar, kakav bi to čovjek ispao, kakav bi mu bio osmijeh, kakvi bi mi ispali uz to biće 

Neki dan sam pročitala tekst jedne majke čije dijete ima autizam. Ona je u svojoj priči objasnila kako ju je liječnik, dok je bila trudna s tom djevojčicom, još ne znajući kakva će ona biti, pitao hoće li napraviti sve one testove na različite poremećaje i bolesti. Žena je odbila. I obrazlaže ona to svoje odbijanje stavom da što bi njoj značilo da je znala da će roditi autistično dijete. Kao da je ne bi rodila. 

- To je moja krv, moja ljubav, moja sudbina, nekako tako je napisala.

Protiv sam, ali pravo je svake žene da odluči

I sama sam se, kao vjerojatno i mnoge druge majke, zapitala što bi učinila da znam da nosim 'drugačije' dijete. Namjerno, neću napisati bolesno. Bih li pobacila? Iskreno, ne mogu staviti ruke u vatru da bi uistinu tako i učinila, no mislim da ne bih. Kakva god nam sudbina bila - to je moje. Moja ljubav, moja krv, možda moj usud, ali možda i moja nagrada. Rodila bih i zato jer sam protiv pobačaja. Da, jesam. I to nema veze ni s vjerom već s mojim stavom da nisam ja ta koja koja će određivati sudbinu bilo kojeg bića, a kamoli djeteta koje nosim u utrobi. Da se razumijemo, ne osuđujem, nikad nisam i nikad neću osuditi žene koje se odlučuju na abortus. Da me netko pita za mišljenje i da moje mišljenje recimo mijenja zakon o pobačajima glasala bih 'za' jer jednostavno mislim da je pravo svake žene da sama odlučuje. 

U nekim skandinavskim zemljama drugačiji su zakoni nego kod nas. Idu do te mjere da je zakonski određeno da žene pobace dijete ukoliko se testovima utvrdi Down, autizam ili nešto slično. Da, svima je pa i meni jasno da je život puno jednostavniji sa zdravim i 'normalnim' djetetom. Svima nam je jasno da se rođenjem takvog bića sve mijenja ne samo roditelju već i drugoj djeci, cijeloj obitelji...

Mnogi roditelji 'drugačije' djece svjedoče da su im upravo takvi mali anđeli učinili život smislenijim i ljepšim. Tješe li sebe, uvjeravaju li okolinu ili je to stvarno tako?  

Svima je jasno da je biti roditelj posebnom djetetu cjeloživotna bitka, strah za budućnost, strah što kada roditelja više neće biti..., no sve su to strahovi koje imamo, u nešto manjoj mjeri, i sa zdravim djetetom. Da sve se mijenja, sve je drugačije, no mijenja li se nužno na lošije? Mnogi roditelji 'drugačije' djece svjedoče da su im upravo takvi mali anđeli učinili život smislenijim i ljepšim. Tješe li sebe, uvjeravaju li okolinu ili je to stvarno tako? Ne znam. Nadam se da nikada neću niti saznati...Iskreno, jedva preživljavam i kad moj sin dobije običnu virozu. Ali opet, da ne daj Bože (evo sad se pozivam na njega), odbacim i pobacim svoje 'drugačije' dijete, mislim da si to ne bih oprostila. Bojim se i da bi se cijeli život pitala - je li test pokazao pravu stvar, kakav bi to čovjek ispao, kakav bi mu bio osmijeh, kakvi bi mi ispali uz to biće i na kraju, i na početku opet isto pitanje - tko sam ja da odlučujem o sudbini bilo koga.