Iskre na internetu frcaju, ali stvarnost otkriva pravo lice

Martina Kocijan je kolumnistica koja svake srijede piše o svojoj potrazi za ljubavi na internetu. Njezina iskustva i dogodovštine pratite u kolumni Ljubavna srijeda.

Nevjerojatno "nabrijani" chat priuštili su mi dečki ARMAGEDON, Vesela_dusa_22 i MAX-UBRZAN. U samo tri dana dopisivanja, prošli smo milijun tema i toliko se uživjeli u razmjenu životno-ljubavno-iskustvenih priča, da su nam se kompjutori skoro zapalili. Pomislila sam da se kojim slučajem tako intenzivan razgovor odvijao uživo, iskre bi frcale na sve strane. Veliku dozu kemije u čatanju donijele su same teme, koje na prvu nisu bile o seksu i seksualnim igricama. 

Izmjenjivali smo misli o tome što si najviše želimo u životu, gdje se vidimo za godinu, dvije, pet, kakve su nam obitelji, razumiju li nas prijatelji i kolege, što najviše želimo ostvariti, jesmo li sretni... Riječ za riječju, smajlić za smajlom, ha ha za ha ha-om i online privlačnost postajala je sve jača. 

Slučajnom hakeru naše bi se dopisivanje činilo kao da gleda u eksplozivni vatromet, pun iskra, boja i oblika, a proizvode ga dva polupijana zanesenjaka iza ekrana.

I tako smo, mic po mic, slovo po slovo, došli do preko tjedan dana non-stop tipkanja. Imala sam osjećaj kao da ih znam već 1000 godina, ali falilo je naravno čuti im glas i vidjeti ih uživo. Prvi me nazvao MAX-UBRZAN. U 15 minuta razgovora nisam osjetila ništa. Ni fiziku ni biologiju, a nažalost ni kemiju. Bio je jako hladan i držao mi monolog o tome što trenutno radi, a radi na xx važnom projektu i nema baš puno vremena telefonirati. Sva ona kemija koju smo 'osjetili' tijekom tipkanja, izgubila se u sekundi. Zašto se ne smiješ preko telefona, pitala sam? I dobila nimalo nabrijani odgovor: "A gle ja sam ti pisao hihiihaha jer si ti pisala, nisam ti ja baš ovako tipa za hihotanja bez razloga. Smijem se kad mi je nešto smiješno, a sad neću bezveze nasmijavati te. I ozbiljan posao imam, moram se držati profesionalno gotovo cijele dane, razumiješ?" Razumijem, da. Ipak, želiš da ti možda pošaljem kantu kemije? 

Vesela_dusa_22 javljao se puno, zatim svaki dan po 3-4 puta i onda toliko da sam mu morala reći oprosti, mogu li ti se javiti malo kasnije? Odjednom, počeo se javljati 1-2 puta dnevno pa ubrzo manje, da bi se nakon tjedan dana počeo javljati 0 puta. Je li mu crkao kompjutor ili od sve te silne kemije pregorjela baterija, je li mu šef iznenada rekao da mora otputovati na Arktik ili se odlučio za neku drugu curu, ne zna ni znanstveni genije Stephen Hawking. Chat s Veselim ispao je poput romana koji vas samo raspiz...uvod, zaplet, eksplozivni vrhunac i nepoznati rasplet. Kako se pomiriti s time da će rasplet zauvijek ostati 'u zraku'? Otići u birtiju i odgovori stižu za par gutljaja.

ARMAGEDON je bio pun pogodak! Javljao se normalnim tijekom i prirodno, uvijek je napisao nešto što me dotaklo i privuklo, znao je kako se upucavati, kako šarmirati i uskoro me pozvao na kavu! Bez poziva u njegov stan i bez igrica i muljanja, pokazivao je interes za ozbiljnim ljubavnim spetljavanjem i slao mi veliku količinu online ljubavnih hormončića. Chat kemija bila je toliko jaka da sam pomislila da bi ON mogao biti TAJ, i to je to, moram pod hitno svim drugim frajerima poslati poruku sretno i hvala ti, ja odoh ljubiti (se). 

I onda...

Petak, 18 sati, polu-špica pored lokalnog puba. Čekao me naslonjen na stup (ili sat, zaboravite kad ste opijeni kemijom), zarasle bradice (ok, sexy), u trenirci i starim tenisicama (možda sam trebala obuti manje fancy cipele?). Pružio mi je ruku, lagano se osmjehnuo (bez zuba sa strane) i odmah pitao gdje ćemo. Ušli smo u birc, sjeli i čim je konobar prišao, ispalio je u sekundi: "Gemišt meni! Aha, ček, ček daj mi i kavu!" Nakon cca 20 minuta ćaskanja o tome što je radio tijekom dana i kako mu je koooomaaa u ovoj zemlji, izvadio je rizle i počeo motati..."Što, hoćeš da i tebi jednu smotam? Ne pušiš aaa dobro, meni ti je ovo baš gušt. Pušili smo ti tako na Tajlandu kad smo bili frend i ja uuuuhaj, to je bila jeb...ca hehe i bio bi tamo ostao, oženio neku lokalnu, ma ne bih radio ništa baš ništa da mogu samo plaža doma i pušiš hehe. A tu di živim, da, to sam ti mislio reć al bolje ovako uživo...mi ti se svi sudimo i kooomaaa je baš koma, nitko u familiji s nikim ne priča a kaj ćeš ja ti ionako mislim uskoro na more ić živjet. S bivšom nešto planirao ali ne da mi se sad ni u vezi bit da ti otvoreno kažem, ma kud još i to...A daj pa probaj bar jednu popušit, vidi imam i filter super kaj ne hehe?" 

I tako... Kemiju nismo osjetili ni on ni ja, a mislim da ni hakeri, ako su nas kojim slučajem špijunirali preko mobitela. Ništa od osjećaja online nije se prenijelo uživo, samo smo oboje ostali u čudu...ja s njegovim ja-dikovanjem i rizlama, a on sa mojim ne-motanjem.

Eto i tko mi kriv kad sam na satovima kemije zujala. Zašto o zašto je ona tako težak predmet? :)