Film 'Zmija i duga' inspiriran stvarnim zombijem s Haitija

U našem najnovijem specijalu pobrojali smo deset najpoznatijih horor filmova koji su dijelom inspirirani stvarnim događajima. Istražili smo što još o tim pričama treba znati, odnosno što su nam redatelji i scenaristi 'zaboravili' reći

The Serpent and the Rainbow (Zmija i duga) još je jedno zapaženo djelo majstora horora Wesa Cravena. Film je na kino platnima osvanuo 1988. godine, a redatelj se u njemu pozabavio zombijima. No ne onima na koje smo naviknuli, tipičnim klatarajućim leševima gladnima ljudskog mesa, već navodno posve stvarnima. 

Craven je film snimio prema scenariju Richarda Maxwella i Adama Rodmana, a koje je silno zainteresirala i inspirirala istoimena knjiga antropologa i etnobotaničara Wadea Davisa.

Davis se u toj knjizi osvrnuo na Clairviusa Narcissea, vjerojatno najslavnijeg 'zombija' na svijetu, te je pokušao istražiti pozadinu slučaja i doći do formule koja žive ljude pretvara u 'hodajuće mrtvace'.

Tako započinje i taj horor, odlaskom glavnog lika Dennisa Alana na Haiti u želji da se dokopa 'čarobnog praha', međutim tu se radnje između knjige i filma razdvajaju, pa ćemo se u nastavku teksta  posvetiti onome što je svijetu predstavio Davis.

Ubijen, iskopan iz groba i natjeran da radi na plantaži

Kao što smo već istaknuli, Davis je pokušao istražiti i svijetu objasniti fenomen Clairviusa Narcissea, Haićanina rođenog 1922., koji je dvije godine bio zombi.

Narcisse je prema poznatim podacima u travnju 1962.  drogiran, pa prebačen u bolnicu sa simptomima vrućice u kojoj je nedugo potom 'umro'. Njegovu su 'smrt' potvrdila dvojica liječnika, no skoro nakon što je pokopan je izvučen iz groba i prisiljen da radi na plantaži naredne dvije godine.

Nakon što je vlasnik plantaže umro, Narcisse je slobodno odšetao, te se vratio u svoje selo 18 godina od 'smrti' u kojemu je uspio uvjeriti rodbinu i prijatelje da je živ i zdrav.

Zombifikacija

Objasnimo tu čemu silni navodnici. Premda ne postoji znanstvena potvrda da je takvo što izvedivo, Davis je u svojoj knjizi opisao postupak zombifikacije.

Riječ je drogiranju žrtve supstancom koja izaziva komatozno stanje takve prirode da se čini kako je čovjek doista preminuo.

Droga se, između ostalog, sastoji od ekstrakta ribe napuhače, mljevene lubanje umrloga novorođenčeta, plavog guštera, isušene žabe krastače i morskoga crva.

Jednom nakon što je žrtva proglašena mrtvom i pokopana, po izvlačenju iz groba se drogira novom supstancom, a u kojoj pak dominira biljka tatula.

Tatula izaziva snažne halucinacije i derilij, te sudeći prema navodima čovjeka može baciti u potpuno submisivno stanje u kojemu radi što mu je naređeno.

Cijeli je postupak obavijen vudu ritualima, pa je iz toga zaključeno da pri 'ubijanju' nisu svi sastojci sadržajem važni, već da se prah ponajprije oslanja na učinak tetrodotoksina (snažnog neurotoksina prisutnog kod ribe napuhače) i bufotoksina (prisutan kod žabe krastače).

Placebo magijskog rituala

Na žalost, prah koji je Davis uspio donijeti u Sjedinjene Američke Države se u laboratoriju pokazao neučinkovitim, pa je s vremenom izveden novi zaključak da je važan čimbenik u procesu i autosugestija žrtava odgojenih da u zombije vjeruju.

Na takvu je pomisao došao i Hamilton Morris, koji se na tragu Davisovih spoznaja otputio na Haiti i tamo snimio sjajan dokumentarni film 'Istraživanje haićanskog zombija'.

Morris se također uspio vratiti u SAD s famoznim prahom koji je kupio od lokalnog bokorija (vudu svećenik), pa nakon laboratorijske obrade te droge koja se pokazala neaktivnom, na samom kraju uratka napomenuo da se slaže kako postoji mogućnost da već sama moć vjerovanja u taj magijski ritual može izazvati samoinducirani postupak zombifikacije.

Bilo tome tako ili ne, ispovijest Clairviusa Narcissea je nastavila intrigirati, pa su tijekom svih ovih godina o njemu pisali i u uglednim magazinima poput New Scientista i Timea, a prilog o njemu je snimio i BBC.

- Tog dana kada sam 'umro' sam mogao čuti sve oko sebe, ali naprosto nisam mogao reagirati. Sjećam se jako dobro i sestre Angeline koja me uz krevet oplakivala, kao i pogreba.

- Pamtim i kako su me izvukli iz groba, pretukli, svezali i prebacili na plantažu na kojoj sam doznao da je moju zombifikaciju naručio vlastiti brat s kojim sam se zavadio oko imovine, pa sam zato i okolišao s povratkom u rodno mjesto kako ne bi saznao da sam živ - ispričao je između ostalog novinarima Narcisse, čiji slučaj nije bio jedini, ali je zato postao najpoznatiji.