MUČENJA Herojski su branili Vukovar do zadnjeg trena bez mnogo oružja. Nakon pada Trpinjske ceste našli su se u zarobljeništvu. Jedva su izbjegli smrt strijeljanjem
BRANITELJI HEROJI
Četnici su se cerili, postrojili su nas na strijeljanje i zapucali...
Nas 12 stajalo je postrojeno u redu nasred nekog polja. Pogledavali smo se međusobno s užasom u očima. Zar će nas doista strijeljati?! Gledali smo u četnike ispred nas. Bili su naoružani puškama, bradati, cerili se. Tad su se i oni postrojili preko puta nas. Strijeljanje počinje. Tako se Vukovarac Ivan Lukić Zolja (58), ratni zapovjednik satnije, prisjetio najgorih trenutaka u životu nakon što su ga na Trpinjskoj cesti zarobile paravojne postrojbe srpskih agresora.
- Svezali su mi ruke. Spuštam glavu. Oni repetiraju puške. Ciljaju u nas. Čuju se pucnjevi. Otvaram oči. Ništa! Zar su me promašili? Digao sam pogled, a bradate spodobe umiru od smijeha. Mi smo stajali skamenjeni, neki i upišani od straha - opisao je Lukić osjećaj dok je stajao pred streljačkim vodom kojem nije bila namjera ubiti zarobljenike nego psihički ih izmučiti.
- Šta je, ustaše, jeste se plašili? - cerekale su nam se prljave i bradate spodobe. U nas su pucali školskim mecima - kaže.
Bori Brekalu (47) je život spasila na brzinu izmišljena laž. Srbi su ga zarobili s većinom branitelja Trpinjske ceste. Brekalo je hodao vezanih ruku u koloni iza skupine muškaraca. Vodili su ih vojnici u JNA uniformama i četnici koji su ih naguravali i udarali.
- Mislio sam da nas vode u neki sabirni centar pa onda u logor. Hodali smo do neke poljane. Nedaleko je bila iskopana rupa. naguravali su nas i tu postrojili. Shvatio sam da nas pripremaju za strijeljanje. Pored mene stajao je neki kapetan JNA iz Subotice. Pitao me kako se zovem. Predstavio sam mu se imenom svog susjeda, jer da sam mu rekao svoje pravo ime, odmah bi me ubili. Izdvojio me iz kolone i odveo. Ostale su strijeljali - prisjeća se Brekalo, koji je, zajedno sa svoja dva brata, branio Trpinjsku cestu. Tuđim imenom se koristio i u vrijeme zatočeništva u logoru Stajićevo.
- Rekao sam svoje pravo ime tek kad su došli iz Međunarodnog Crvenog križa, ali tad je već bilo kasno da me ubiju jer je to bio popis za razmjenu - kaže Boro.
Prisjećaju se kako su sa suborcima herojski branili Trpinjsku cestu.
- Otkako smo se organizirali, na čelu s Blagom Zadrom, ovisili smo sami o sebi. Ni danas ne znam kako smo uništili 125 tenkova i transportera - kažu.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
