Obavijesti

News

Komentari 107

Hrabri ratnici: 'S golobradim dečkima obranili smo Šibenik'

Hrabri ratnici:  'S golobradim dečkima obranili smo Šibenik'

Oni su naš ponos: Šibenski Rambo Joško Babačić u novoj knjizi 24sata “Moja Oluja” otkriva kako se sa svojim mladim suborcima borio u toj veličanstvenoj akciji

VIDEO

Šibenčanin Joško Babačić (52) u rat je krenuo 30. srpnja 1991. godine. Napustio je posao brodostrojara u Remontnom brodogradilištu “Velimir Škorpik” i kao pripadnik 2. pješačke bojne 113. brigade HV-a uključio se u obranu skradinskog i vodičkog zaleđa.

Početkom kolovoza 1995. godine sa svojim je izviđačkim vodom bio na terenu na prvoj crti u šibensko-vodičkom zaleđu. Zapovjednici su bili uglavnom iskusni dragovoljci od prvih dana rata, ali vojska su bili tek mladi ročnici. Iščekivanje je postalo neizdrživo. Svako malo se netko od zapovjednika raspitivao ide li se. Konačno, 3. kolovoza, rano ujutro, došao je zapovjednik.

- Uzimaj opremu i ajd’ sa mnom, povikao je. Krenuo sam s inženjercima napraviti prolaz u minskom polju, i to smo zaista brzo odradili da nitko ništa nije vidio. Vraćam se, obilazim položaje, zovu me natrag. I saznajem da je konačno stigla zapovijed! Otvaramo je, piše crno na bijelo ‘Ide se’. Treba pripremiti vojsku, a to je moj dio posla. Sa mnom kreće psihologinja brigade. Skupljam prvu grupu u jedan podrum. Gledam ih. A sve oko mene djeca! Glavom mi se roje misli, pa ako ćemo s tom mladošću, što ako pogine neki od njih?! - prisjeća se Babačić.

A oni, kaže, razigrani baš poput djece. Osjećaju da se nešto sprema. Počinje im govoriti. Ne sjeća se detaljno monologa, tek nešto nabacivanja o obuci i povijesti.

- Sjećam se da sam im rekao: ‘Iz čitave naše hrvatske povijesti kroz stoljeća dopalo je baš nas da večeras krenemo i stvorimo državu ili da ne krenemo i da to obavi netko drugi, tko zna kad i možda nikad’. Izgovorivši to nastao je tajac. Gledam i vidim samo oči, koje fotografski pamtim i danas, sve do jednih. A onda erupcija. Oduševljenje. Idemo! Majko mila, nemaju oni pojma gdje idu i u što se ovo može pretvoriti, djeca su... Ponavljam isti sastanak na svim položajima, svugdje isto - oči i oduševljenje – svjedoči ovaj hrabri branitelj.

Svjedočanstva branitelja, tijek Oluje, karte i pravci napada

Drugo, prošireno izdanje knjige ‘Moja Oluja’ na kioscima možete potražiti već od subote, 30. srpnja, po cijeni od 49,90 kuna.

Izviđački vod

Babačićeva postrojba držala je šibensko-vodičko zaleđe. I danas pamti oči mladih ročnika koje je vodio.

Oslobođen Knin

Vijest da je kraljevski grad oslobođen dočekana je s velikim veseljem. Nakon što su im liječnici sanirali tabane od žuljeva, svi su odmah krenuli dalje

Ponovio bi

Joško danas ne žali ni za čim. Da zatreba, opet bi stao u obranu domovine

Te ljetne večeri 3. kolovoza 1995. postrojio ih je i sukladno zapovijedi podijelio im knjižice o Ženevskoj konvenciji te im je pročitao. Užurbano su napunili džepove i rance sa streljivom te uzeli vodu. Njegovi mladi vojnici pitaju ga mogu li se maskirati. Odobrava im, a oni mažu lice crnom bojom, deru majice i vežu ih oko glave. Kao jedan, zajedničkim korakom odbacujući i najmanju trunku straha, lagano i u tišini kreću u bitku. Iz neke kuće izlazi starica, sve joj je jasno, plače, ljubi ih...

Počeli halucinirati od žege

- Vodimo ih Profa i ja. Prošli smo mine, ulazimo u gustiš, paraju se uniforme, hodamo dva do tri sata. Nas dvojica se odvajamo i počnemo raspravljati o tome jesmo li zalutali. Odredili smo pravac i krenuli dalje. Stigavši na odredište, jedna je ekipa upućena da ide oko sela i njihovih položaja kako bi im upala s leđa, dok druga ostaje i štiti bok čitave brigade od njihova kontraudara – prisjeća se Babačić.

Čekanje je trajalo pet sati, a dok se borio sa žeđi, glađu i umorom pomno je proučavao svoje momke. Dobri su, zaključuje, nema straha, no sve ću vidjeti kad počne. Pet je sati, 4. kolovoza. Počinje naš napad. Sve gori.

- Ja sam s grupom koja štiti bok. Pucnjava, ludilo. Gledam, spremaju se za kontraudar iz drugog sela, tenk, još jedan.Zovem Kišicu, poklapa ih brzo, precizno, bježe po kućama. Tako nekoliko puta, oni se skupe, ja javim, Kišica poklopi. Viču u selu: ‘Vide nas, tu su blizu!’. Čujemo ih, moji se smijulje, dobro je. I onda mijenjam bateriju, ali ova rezervna je prazna! Je li moguće, zadavit ću vezistu. Pada raketa iza nas, sve se zapalilo, mijenjamo položaje, čekamo. Sad je na nama, ako krenu moramo ih zaustaviti. Gledam ih u oči, spremni su. Četnici ne kreću, u panici su. Po nas dolaze naši, gotovo je. Edi, Davor, Rade i Goran odradili su sa svojim grupama, sela su oslobođena, zadaća je odrađena. Nemamo ni mrtvih ni ranjenih, sretni su. Dolazi Mike, ljubimo se i nitko od nas ne pokušava sakriti sreću – govori Babačić.

Tek sad shvaćaju koliko je vruće, koliko su žedni do te mjere da su neki počeli halucinirati. Spas im dolazi u Starcu s četničkim kamionom punim vode. Žedna vojska navalila je na nju i sve su iskapili za doslovno pet minuta, a Starac ide po još. Dok se lagana večer protkana mirisom pobjede i uspjeha spuštala oko njih, Davor, Edi, Moćni i Babačić uputili su se na brifing u zapovjedništvo. Ondje su zatekli i priličan broj političara koji su pratili akciju. Čim su ušli u prostoriju, nastao je tajac. I on i ekipa odmah su shvatili da tu ne pripadaju.

U visokom društvu

- Oni svi u kopuljicama, ispeglani, pijucka se piće, a mi isprani, crni, smrdljivi... Tražim vezistu, provjeravamo još jednom bateriju koja je zakazala u trenutku kad nije trebala zakazati te utvrđujemo da je neispravna i da on nimalo nije kriv. A onda na brifingu saznamo da smo jedino mi probili, ovi drugi, katastrofa. Susjedna brigada nije ni krenula, a ni naše druge postrojbe nisu probile. Šef govori da ćemo mi sutra na taj pravac. Mike i ja se gledamo. Je li moguće? Vraćamo se u selo, požar je, imamo ranjenog izvidnika, po njega je već otišao Jela s ekipom, čekamo ih i prihvaćamo. Ulaze u selo tenkisti PZO-a, još neke naše postrojbe, gledam ročnike, k..če se. Ovi ih gledaju s poštovanjem jer vojska je vojska – govori Babačić. Osjetio je kako mora zaspati jer je na izmaku snaga i više ne može. No nigdje nema mjesta. S trojicom suboraca legao je na neki betonski balkon i nakon dugo vremena napokon zaspao kao top. Jutro 5. kolovoza bilo je užurbano.

A onda, odjednom, stiže vijest da je Knin oslobođen! O, kakvo je to veselje bilo! Vijest koja se morala proslaviti pucanjem! Šef im je naložio da idu po njihovu pravcu. Napadaju. Ročnici bi srljali, jer su ipak djeca i treba ih smirivati. Poslijepodne, dok su vodili čitavu bojnu i svi vojnici sa zapovjednicima bili na cesti, počele su padati granate. Nastala je opća zbrka, sve staje. Dok pokušavaju otkriti odakle se puca, šokantno otkrivaju da im se puca iza leđa!

Slavlje i suze radnosnice

- Uzeo sam deset ročnika, vodimo ih Mapet i ja, pretrčavamo neki mostić, slijedi pravi juriš, osiguravamo ulaz, bojna ulazi. Gotovo je! Ipak nije, čuju se tenkovi, dovikujemo, zovemo, ne zna se čiji su. Ni vodnik ne zna. Uzimamo ose i čekamo, iza ugla izviruje cijev i čujem poznati glas - Kike, Limun, Kula, moji izvidnici... Slavlje, ima i suza. Dolaze i zapovjednici, a moji ljudi žale im se na probleme sa žuljevima od pješačenja, vrućinu koja je nesnosna, traže da stanu. Osjećam da boli i mene, imam plikove na tabanima. Stiže sanitet, skidaju nam plikove, stavljaju zavoje i vozi dalje. Nema vremena - iskreno nam pripovijeda Babačić.

Na pitanje je li sve to vrijedilo, Joško Babačić odgovara: “Vrijedilo je. Svake sekunde”.

Detaljnu ispovijest ovoga ratnika pročitajte u knjizi “Moja Oluja”.

 

Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.

Komentari 107
VIDEO

Najljepša ljubavna fotografija iz Domovinskog rata:  'Nisu smjeli stati, nagnuo se da me poljubi'
LJUBAV SVE POBIJEDILA

Najljepša ljubavna fotografija iz Domovinskog rata: 'Nisu smjeli stati, nagnuo se da me poljubi'

Kolovoz je 1995., Marijan se iz Oluje sa svojom 2. gardijskom brigadom, Gromovima, vraća u Sisak, gdje ga, na cesti uz Kupu, dočekuje njegova Ira, tada 21-godišnjakinja...

30 godina od smrti Damira Tomljanovića Gavrana: 'Kad je poginuo, srušio nam se svijet'
NEPREŽALJENI JUNAK

30 godina od smrti Damira Tomljanovića Gavrana: 'Kad je poginuo, srušio nam se svijet'

Prošlo je 30 godina od pogibije legendarnog Damira Tomljanovića Gavrana na Velebitu. On je bio zapovjednik koji je uvijek išao prvi i svi su ga slijedili. Njegovi suborci i danas ga oplakuju
Odmazda četnika i Mladića za Maslenicu: 'Da su srušili branu na Perući, val bio odnio sve!'
31. OBLJETNICA

Odmazda četnika i Mladića za Maslenicu: 'Da su srušili branu na Perući, val bio odnio sve!'

Da je brana popustila, vodni val iz akumulacijskog jezera u kojem je 600 milijuna kubika vode, odnio bi sve na svom putu...