Hrvati koji pomiču granice i kojima se cijeli svijet divi...

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

00:36

Video: 24sata/pixsell

Čudesni molekulani biolog znanstvene metode osmišljava dok trči...     

Prije 15-ak godina od raka dojke umiralo je 85 od 100 oboljelih žena. Zbog te pošasti znanstvenici su udružili snage i počeli tražiti pametne lijekove. Danas ih preživi 89 od 100, a jedan od tragača za lijekom je i naš znanstvenik Igor Štagljar (51).

Taj molekularni biolog zaposlen je kao redovni profesor na Odjelu za biokemiju i medicinsku genetiku na kanadskom Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Torontu. Kad ne predaje studentima, vrijedno radi u svom laboratoriju i istražuje mikroskopski svijet uz pomoć svojeg širokog tima. No Štagljarov uspjeh nije došao preko noći. Za znanost se zainteresirao dok je pohađao zagrebačku XV. gimnaziju, poznatiju kao MIOC. 
- Kad sam završavao školu, nisam znao što bih studirao. Dvoumio sam se između medicine i molekularne biologije. U izboru su mi pomogli očevi prijatelji doktori. Njih tri-četiri rekli su mi da je budućnost u molekularnoj biologiji i da ću tako imati priliku tražiti nove lijekove i otkriti koje su tajne bolesti - ispričao je Štagljar. Poslušao je savjet i upisao molekularnu biologiju na PMF-u. Ondje je dobio izvrsnu teorijsku osnovu za daljnji rad. Upijao je sve znanje koje je mogao, a potom otišao nekoliko mjeseci studirati u Švicarsku. Tu su mu se otvorili novi vidici i okušao se u laboratorijskim pokusima te analizama koje nije uspio isprobati u Hrvatskoj. Ondje je kasnije i doktorirao te završio prvi od dva postdoktorata, a 2005. preselio se u Kanadu. Iako je bio prepoznat kao znanstvenik, njegovi izdani radovi potaknuli su ga da radi više i ideje su mu počele navirati.

- Svoj ‘heureka trenutak’ imao sam dok sam trčao. Zadao sam si stazu od 10 kilometara i, kad sam došao do uzbrdice, sinula mi je ideja o metodi MYTH - ispričao je Štagljar. Zapisao ju je i ona je postala znanstveni alat pomoću kojeg identificiraju proteine u staničnim membranama. Zahvaljujući njoj, otkrio je stotinjak novih proteina uključenih u nastanak raka. Micanjem jednog iz stanica karcinoma pluća, naziva CRK2, značajno se usporava rast tumora.

- Uz pomoć tima otkrio sam još jednu metodu identifikacije proteina, koju smo nazvali MaMTH. Nju koristimo za analizu proteina u ljudskim stanicama - ukratko je opisao Štagljar. Cilj mu je, uz pomoć tih metoda, daljnjih analiza i rada, sa svojim kolegama pronaći pametne lijekove za karcinom pluća i gušterače, dva najsmrtonosnija karcinoma današnjice, zbog kojih preživi malen broj pacijenata. Lijek je za te ljude jedina nada, ali i potvrda napornog rada znanstvenika. Sve to, prepoznali su i Štagljarovi studenti koji ga na mrežnim stranicama sveučilišta prikazuju kao superheroja. Može letjeti, odjeven je u bijelu kutu, a u desnoj ruci drži prikaz ljudske stanice. Detaljno je opisana jer su studenti željeli pokazati kako je otkrio gotovo sve njezine tajne.

- Najgore je ne ulagati u istraživanja. Hrvatska treba dugoročan plan i pametno uložiti novac u njih kako bi ostala konkurentna u svijetu. Jedino tako će hrvatsko društvo ići naprijed - zaključio je Štagljar.     

Hrvatska astrofizičarka pronašla je čak 11.000 galaksija u svemiru

Teleskopom smo opažali jedno područje na nebu i uspjeli iz tih podataka oslikati najbolju moguću sliku neba. Dobili smo najčišću i najdublju sliku ovako velikog područja na radiovalnim duljinama, ispričala nam je Vernesa Smolčić (37), znanstvenica s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

00:21

Njen tim promatrao je područje na nebu veličine površine devet punih Mjeseca. U najčišćoj slici neba koju su dobili pronašli su gotovo 11.000 galaksija.

To je otprilike oko pet puta više galaksija nego što ih je pronađeno prethodnih godina u tom području. Znanstveni je tim nebo promatrao teleskopom Very Large Array. Istraživali su dva tjedna, odnosno 400 sati. VLA teleskop, objasnila nam je, opaža na radiovalnim duljinama.

- To je sustav 27 antena, od kojih je svaka promjera 25 metara. Takvi se teleskopi nalaze u Novome Meksiku u SAD-u, a nekima su možda poznati iz filma ‘Kontakt’ - objasnila nam je mlada znanstvenica. Dodala je kako je zbog važnog astronomskog otkrića izrazito sretna.

- Ne mogu vam ni opisati koliko sam sretna i koliko sam neizmjerno ponosna na svoj tim. Uspjeli smo prvi put dobiti značajan uzorak galaksija koji seže do rane prošlosti svemira, kad je svemir bio star samo dvije milijarde godina. Na temelju tog uzorka otkrili smo da su se u ranom svemiru zvijezde stvarale čak 15-20 posto više nego danas - pojasnila nam je astrofizičarka Vernesa.

Istaknula je da je njezin tim istraživanjem napravio do danas najbolju usporedbu između opažačkih rezultata i kompjutorskih simulacija vezanih uz proces kojim radiomlazovi zagrijavaju plin u galaksiji.

Ti mlazovi nalaze se u blizini središnje supermasivne crne rupe i zagrijavanjem plinova sprečavaju moguće stvaranje novih zvijezda u galaksiji.

O najnovijem otkriću mapiranja čak 11.000 galaksija pisao je i ugledni astrofizički časopis Astronomy&Astrophysics u svom posebnom izdanju, na što je Vernesa posebno ponosna.

Trenutačno mlada znanstvenica radi na opisanom projektu naziva VLA-COSMOS, a ujedno na sličnom projektu XXL unutar druge velike kolaboracije.

- Također sam dio projekta EMU. Pripremam se opažati južnu hemisferu radioteleskopima nove generacije, kao preteča jednog od najvećih radioprojekata na svijetu, tzv. Square Kilometre Array, koji će zaživjeti nakon 2020. godine – rekla je.

Vernesa je na PMF-u diplomirala fiziku, a doktorat je završila u Heidelbergu u Njemačkoj. Kako navodi, odmalena je imala veliku ljubav prema zvijezdama i svemiru, a da će se baš time baviti, odlučila je pri kraju studija u Zagrebu. Sad razmišlja o budućim istraživačkim idejama i želi se početi prijavljivati za moguća financiranja iz Hrvatske i Europske unije.

- Naime, koliko god da su naša nova otkrića dovela do zanimljivih rezultata, istovremeno su upozorila na to koliko neke temeljne stvari ne razumijemo. Da bi budući radioprojekti bili uspješni, potrebno je razumjeti te nepoznanice i moje buduće istraživanje će se usredotočiti upravo na to – zaključila je.     

Uspio sam zahvaljujući i iskustvu iz Hrvatske     

Glazba je njegova strast. Osvojio je sve najvažnije nagrade u Hrvatskoj, a nakon toga pokorio je i svjetske glazbene pozornice.

- Trenutačno mogu biti iznimno zadovoljan onime što dobivam u Hrvatskoj jer je to praktički sve što se kod nas može dobiti i vrlo sam zahvalan što su moji recentni uspjesi naišli na tako pozitivan odjek. Glazba je ipak subjektivna, ljudski interesi su različiti i, koliko god uspjesi na najvećim natjecanjima bili nepobitni, nije mi nužno moralo sve ovako lijepo krenuti - otkrio je to mladi pijanist Aljoša Jurinić (27), koji je prošle godine između 12 finalista osvojio peto mjesto na uglednom pijanističkom Natjecanju kraljice Elizabete u Bruxellesu. Počeo je osvajati svjetske glazbene pozornice 2015., kad se na najprestižnijem pijanističkom natjecanju, “Frederick Chopin” u Varšavi, koje se održava svakih pet godina i okuplja najtalentiranije pijaniste svijeta od 17 do 30 godina, plasirao među desetero najboljih.

To nije uspjelo ni Ivi Pogoreliću te mu je promijenilo život i od tada nastupa solistički ili uz pratnju orkestra u Hrvatskoj i brojnim europskim državama te na festivalima. Kritičari su ga odmah proglasili senzacijom, nazivajući ga izuzetnim umjetnikom te hvaleći njegovu impresivnu interpretaciju i naglašavajući njegov suvremeni tretman klasika glazbe. Ni publika nije ostala hladna. Svoje oduševljenje njegovim interpretacijama Chopina iskazuje ovacijama i skandiranjem nogama, a početkom ove godine već je imao debitantski recital u prestižnoj dvorani njujorškoga Carnegie Halla. Nakon recitala u Londonu 2007., kad je imao 18 godina, kanadski pijanist Malcolm Troup proglasio ga je “Chopinovim interpretom bez premca”. Aljoša obožava Chopina.

- Chopinova glazba mi je od prvog dana kad sam zavolio klasičnu glazbu pa sve do danas ona koja mi je najbliskija. U početku je to bilo isključivo na emocionalnoj razini, a nakon nekog vremena i na intelektualnoj. Ono najljepše kod Chopina je to što je on omiljen kod svake vrste publike – od onih koji o glazbi ne znaju ništa pa sve do stručnjaka. Općenito u umjetnosti to djelovanje na više razina je ultimativan doseg, prema mojemu mišljenju. I na kraju kad čujete bilo koju njegovu skladbu, bez ikakve dvojbe ne može vas asocirati ni na jednog drugog kompozitora - otkriva mladi pijanist svoju fascinaciju.

Kad se prisjeća početaka, kaže da je sve počelo nonšalantno.

- Roditelji, neglazbenici, upisali su me na klavir zbog kulture i nije im bilo ni na kraj pameti da ću postati pijanist. Uostalom, da su očekivali da ću putovati svijetom, ne bi mi dali ime koje sadrži ‘lj’ i ‘š’. Itekako mi je pomoglo to što nisam nikad osjećao nikakav pritisak - kaže Jurinić.     

Ronio sam i s morskim psima od tri metra, ali ne postoji strah     

Ozljede? O da, ima toga u ronjenju na dah. Najčešće su to razne barotraume pluća, odnosno nagnječenja i krvarenje plućnog tkiva zbog velikih tlakova na dubinama, a tu je i dekompresijska bolest, zbog koje sam i ja jedanput završio u barokomori, kaže Goran Čolak, koji je na EP-u u ronjenju na dah uzeo čak četiri medalje.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

00:20

Čudesno je ono što Čolak radi ispod vode, gdje ostane i po deset minuta! A to djeluje nemoguće...

- Teško mi je reći koje su to vježbe da se dođe do toga da možeš deset minuta biti pod vodom... To ni nisu vježbe nego proces koji traje doslovno cijelu karijeru. To je kao da pitate koja je vježba da se trči 100 metara ispod deset sekundi. To nije vježba nego ogroman skup trenažnih operatora i jako puno vremena - kazao je Čolak.

Uz to što skuplja medalje po svijetu, Čolak živi gotovo filmsku životnu priču. Teški avanturizam.

- Najveća morska životinja s kojom sam plivao? Pa ronio sam s morskim psima... U Australiji sam ronio s otprilike 2-3 metra velikim ‘nurse sharksima’. Oni izgledaju malo zastrašujuće, ali u biti nisu opasni i s njima je poprilično sigurno roniti ako ih ne izazivate i ne dodirujete - priča Čolak.

Dolje, u morskim dubinama, čovjek ostaje sam sa sobom, amateri će reći da u ronjenju pronalaze mir i spokoj. Ali kad je ronjenje sport, kad se natječeš s konkurencijom, sve je puno kompleksnije.

- Dok roniš, razmišljaš, ili bi trebao razmišljati, o tehnici i taktici samog zarona, nema baš vremena za lutanje misli ako misliš napraviti nešto od tog zarona. Sve druge priče koje su ili potekle od amatera koji rone samo iz gušta ili su jednostavno laž. Jedina disciplina u kojoj se ‘spava’ je statika, odnosno zadržavanje daha u mirovanju - objašnjava nam Goran Čolak.

Dok je profesionalni ronilac ispod vode, tijelo se maksimalno prilagođava zadanim okolnostima.

- Otkucaji srca se tijekom ronjenja usporavaju, ali to je slučaj sa svim sisavcima, ne samo s ljudima ili treniranim roniocima na dah. Iako, jasno, kod treniranih ronilaca taj je efekt izraženiji. U bazenskom ronjenju se spusti na nekih 30-40 otkucaja tijekom zarona, dok se u velikim dubinama može spustiti i ispod deset otkucaja u minuti - govori Goran te pojašnjava kako se udahne više zraka no što ti stane...

- Zaranja se nakon maksimalnog udisaja te ‘pakiranja zraka’, kad određenim pokretima jezika i usta doslovno gutaš, to jest pakiraš dodatni zrak u pluća. Recimo, u mom slučaju maksimalni udisaj iznosi 8,5 litara zraka, a s pakiranjem mogu dobiti još dodatne četiri litre. Mi profesionalni ronioci koristimo i hiperventilaciju.