Istinski heroj: On ni ranjen nije htio napustiti prvu crtu obrane

Predrag Matanović, brigadir Hrvatske vojske, ratni zapovjednik u Domovinskom ratu i dragovoljac od prosinca 1990. kad se prijavio u MUP, bio je, slažu se svi koji su ga poznavali istinski i cijenjeni vođa koji je volio pravičnost. Bio je izuzetno hrabar čovjek, a svaka njegova akcija bila je iznimni borbeni pothvat ili junački čin. Poginuo je u Oluji 4. kolovoza 1995. godine vodeći svoju postrojbu u napad na jednom od pravaca napada 2. gardijske brigade "Gromovi" u mjestu Koloniji, na ulazu u Petrinju, samo kilometar i pol od obiteljske kuće. Imao je tek 26 godina. 

Prije godinu i pol pukovnik Predrag Matanović, rođen na današnji dan 1969. u Sisku, dobio je svoju ulicu u Petrinji, a njegovo ime nosi vojarna u Petrinji.

'Živio je za svoje ljude'

Ratnik, borac, heroj, poštenjačina i čovjek velika srca - tako Matanovića opisuje njegov veliki prijatelj i suborac Mate Damjanović. Upoznao je Predraga još u školi, zbližili su se kroz sport. Na početku su obojica, kaže nam, bili u specijalnoj policiji a onda je Predrag prešao u ZNG. Prošli su dosta terena zajedno, bili rame uz rame, zajedno gledali "smrt u oči" 
- On je bio najbolji od najboljih u svakom pogledu. Sve je oko sebe obasjavao svojom hrabrošću i plemenitošću. Živio je za svoje ljude, imao je nešto urođeno u sebi što nikad nisam vidio kod nikoga, nešto zbog čega su ga svi bespogovorno slijedili. Nije znao za strah, uvijek je bio prvi, bio je uzor svakom ratniku - kaže nam Damjanović

Ni ranjavanja ga, ističe, nisu zaustavila. A prošao je sva ratišta, od Dubrovnika do Slavonije.
- Dečki su ga obožavali i htjeli svugdje ići za njim. On nije govorio: "Idite to napravite" nego "Za mnom". Nikad nije ostavio svog čovjeka na terenu, o njima se brinuo kao otac  - kaže Damjanović kojem je Predrag dan prije nego je poginuo 4.kolovoza 1995. godine kazao: Brate, čuvaj mi Nataliju i sina.
- Kao da je predosjetio da će mu se nešto dogoditi. Supruga Natalija mu je tada bila u visokom stupnju trudnoće, rodila je mjesec dana nakon što je poginuo - ističe Damjanović te dodaje kako je Predrag ranjen u ruku nekoliko sati prije nego će poginuti, ali nije htio ići u bolnicu.

- A onda granata, ma jedan mali sitni geler prošao je ispod pazuha i usmrtio ga. Imao je pancirku na sebi ali eto..sudbina je tako htjela - kaže nam Damjanović kojem je i danas, a prošlo je više od 20 godina od Predragove pogibije, teško pričati o smrti bliskog prijatelja.

'Primjerom je pokazivao kakvi trebamo biti'

Oliver Mijaković poznavao ga je još od srednje škole. Bili su vršnjaci.
 - Ne postoje riječi kojima bi vam opisao kakav je to velik i častan čovjek bio. Istinski heroj .Išao je prvi i tamo gdje je trebalo i tamo gdje nije. Pazio i brinuo o svojim vojnicima. Bio uvijek prvi. Svojim primjerom pokazivao nam je najbolje vrline kod ratnika. Kakvi i mi moramo biti - istaknuo je Mijaković.

'Uvijek je išao prvi u borbu'

Nema dana da se Zijad Oreščanin ne sjeti svog najboljeg prijatelja Predraga Matanovića. I prije rata su se družili, a bili su zajedno i u 2. gardijskoj brigadi, zajedno u borbi... 
- Tako hrabrog i odvažnog čovjeka nije bilo. On je bio rođeni ratnik. Istinski hrvatski vitez, veliki domoljub i pravi zapovjednik. Sve ljudske vrline koje bi čovjek trebao imati on je imao. Taj se iza nikoga nije skrivao, uvijek je išao prvi u borbu - kaže nam Oreščanin te dodaje da su često išli zajedno na groblje. Svaki slobodan vikend koji su imali otišli bi odnijeti cvijeće i zapaliti svijeće poginulim suborcima. Također, Predrag nije propuštao ni posjetiti obitelji svojih poginulih vojnika.

Predrag je, kaže, znao biti i jako temperamentan ali uvijek izuzetno pravičan, Bitna mu je bila organizacija, sve je moralo funkcionirati besprijekorno. Disciplina u postrojbi je bila na zavidnom nivou. 

- Iako je na južnom ratištu 1992. bio teško ranjen u glavu nije taj dugo mogao biti na bolovanju. Kad smo ga došli posjetiti u bolnicu glava mu je bila skroz zamotana i samo su se oči vidjele. No on je jedva čekao kad će se vratiti. Zanimljiv je bio naš odlazak na komisiju koja je utvrđivala tko je za mirovinu, a tko ne. Ako je invalidnost bila veća od 40 posto poslali bi te u mirovinu. Nakon pregleda doktor mu je rekao da on ima barem 70 posto a on mu je odgovorio: "Doktore, sve je u redu, ali nemojte mi nikako dati više od 40 posto da ne bi slučajno u mirovini završio." A imao je velike zdravstvene probleme. Ja sam svjedočio situacijama koje su bile itekako zabrinjavajuće. No on je bio odlučan. Sve dok Hrvatska nije bila slobodna nije dolazilo u obzir da on išta drugo radi osim da se bori za njezino oslobađanje - prisjeća se Oreščanin.

- Ponosan sam i sretan što sam poznavao tako hrabrog i plemenitog čovjeka - zaključuje te dodaje kako mnoge njegove crte karaktera sad vidi u njegovom sinu Leonardu, koji sad studira u Zagrebu.