Ljubav na prvi pogled: Posvojili smo teško bolesnu djevojčicu

U svakom od 90-ak Centara za socijalnu skrb, koliko ih ima u Hrvatskoj, u ovom trenutku postoji barem jedno dijete koje je u postupku oduzimanja roditeljima zbog zanemarivanja ili loših uvjeta života.

Često se roditelji bore za svoju djecu želeći ih vratiti kući, poneki ih olako i prepuste, a postoje i roditelji koji svojoj djeci ne mogu osigurati bolje uvjete života, ali ih ne žele prepustiti sustavu udomljenja i posvajanja. Prema našem važećem Zakonu, dovoljno je da roditelj jednom u šest mjeseci nazove ustanovu u kojoj je smješteno njihovo dijete i pita “kako je moje dijete”, i to se smatra dostatnom roditeljskom brigom koja priječi da mališan bude posvojen u adekvatnu obitelj koja bi mu pružila sve što nema. Istodobno, u Hrvatskoj postoje stotine parova koji žele posvojiti dijete i godinama čekaju da im to bude omogućeno. Jedan od takvih parova su i mladi supružnici Marija i Ivan iz malog mjesta u Slavoniji koji su uspjeli posvojiti čak dvoje djece iz iste obitelji.

- Suprug i ja smo 2009. saznali da ne možemo imati djece. Pokušavali smo, ali to nije bilo moguće. Tada smo već četiri godine bili u braku i ranije smo se već dogovorili da ćemo usvojiti dijete ako ga ne budemo mogli imati. Imala sam 31 godinu kad sam predala papire za usvajanje. Učinili smo to iako naše obitelji, naši roditelji, nisu imali previše razumijevanja za mogućnost posvojenja tuđeg djeteta. Socijalna radnica nas je uputila da nađemo par koji je sve to već prošao - govori Marija.     

Sad vidim da je to najpametniji prvi korak, kaže Marija koja uživa u majčinstvu dvije prekrasne djevojčice o kojima je maštala cijeli život. Nakon što su predali zamolbu za posvojenje, kontaktirali su ih iz Centra za socijalnu skrb, došli kod njih u stan pregledati uvjete života te ih naručili na psihotestiranje koje traje tri sata i na koje parovi idu svake godine, dokle god ne posvoje dijete. Potom su dobili kontakte Centara koji rade posvojenja djece i u proceduri dalje sve ovisi na angažmanu parova koji su dužni sami “tražiti” dijete.

- Poželjno je da roditelji koji žele posvojiti češće nazivaju socijalne radnike. Ja sam si uzela 20-ak koje sam stalno zvala i najbolje bi bilo odabrati one koje češće imaju djecu za posvajanje. U vrijeme kad sam predavala zamolbu za posvojenje, morala sam poslati posebno 90 zahtjeva. Danas su umreženi pa je jedan dovoljan. Mislila sam da ću prije dobiti dijete iz nekog velikoga grada, ali je veća šansa dobiti ga ih manjeg centra, pa sam te kontakte i održavala - prisjeća se Marija. Kaže kako ne bi imala motiv za život da nema djecu.

- Prvi puta kad smo ušli u uži izbor odabranih posvojitelja pozvani smo na razgovor u Centar u Koprivnicu. Tamo su udomljenja i posvojenja dobro organizirana. Iako smo mi u zamolbi rekli da bismo udomili dijete do 4 godine, tamo je na udomljenje čekalo nekoliko djece od 7 do 13 godina. Članovi komisije rekli su nam da se radi o bolesnoj djeci sa zdravstvenim problemima, kao celebralna paraliza i slično. Razgovor s članovima komisije bio je napet. Nisam znala kako bih se ponašala, što govorila, no shvatila sam da je najbolje da budem svoja. Kad su nam rekli starost djece i njihova stanja, shvatila sam da ne želim da usvojeno dijete bude ‘starije’ od mojeg braka i da nisam kompetentna da odgajam dijete s takvim problemima - priča Marija kojoj se, nakon šest mjeseci, dogodio drugi poziv, za mališana od 2,5 godina.

- Bili smo jako zainteresirani za dječaka, ali nismo bili prvi odabir. Dobila ga je druga obitelj. Tada smo klonuli, ali nakon 4 mjeseca za nas se dogodilo ono pravo - smiješi se Marija gledajući u dvije djevojčice koje imaju 5 i 3 godine te su biološke sestre.

- U posvojenje ideš s dozom rizika. Strah te je kakvo ćeš dijete posvojiti, ali mora ti biti jasno da tu nema savršenih priča. Da je obitelj normalna, ne bi im oduzeli dijete. Stručnjaci kažu da dijete čini 80 posto onoga što u njega ulažeš, a onih 20 posto su naše slabosti. Bilo me je strah, ali sam dijete željela toliko da mi je sve to bilo nevažno. Čak su me pitali u Centru bih li imala nešto protiv romske djece ili tamnopute. Rekla sam im da mi to nije problem - kaže Marija.

- Treći razgovor bio je u Centru koji sam povremeno zvala. Bio je travanj 2011. Socijalna radnica mi je rekla da imaju netom rođenu djevojčicu koja ima srčanu manu i operirana je nakon rođenja. To mi je zvučalo strašno, kao da djevojčica nema nikakve šanse za život. Pitala me je želimo li mi zdravo dijete, ja sam potvrdila, i na to je ona rekla da se onda moramo čuti neki drugi put. Poklopila sam slušalicu, ali me je obuzela neka toplina. Shvatila sam da ova priča nije gotova - kaže Marija koja je potom odlučila istražiti o kakvoj se djevojčici radi. Malena Iva imala je četiri greške na srcu jer je ono bilo lagano deformirano i jedna mu je strana radila jače. Djevojčica potječe iz brojnije obitelji koja nije u stanju brinuti o svojoj djeci, dok majka ima posebnih psihičkih problema. Centar je toj obitelji oduzeo svu djecu, a malena Iva bila je peta po redu. Odmah po rođenju završila je u bolnici i tamo su je Marija i njezin suprug prvi put vidjeli.

- Imala je tada 3,5 mjeseca. Bili smo treći kojima je djevojčica ponuđena na posvojenje. Dva para prije nas nisu imali hrabrosti uzeti je. Mi smo je odmah otišli vidjeti i čim smo je vidjeli rodila se ljubav. Svaki puta kad bih je uzela u naručje, gledala me je ravno u oči. Bila je predivna. U razgovoru s liječnicima saznali smo da nije životno ugrožena, ali će morati na još nekoliko operacija. U bolnici smo bili stalno s njom. Nije zaostajala ni u čemu jer je veliku pomoć imala od medicinske sestre koja joj se puno posvetila. Ona je bila njezina dobra vila. S tom ženom smo i dalje u kontaktu - kaže Marija.

Kad par usvoji dijete, mama ima pravo na porodiljni, koji se u njihovu slučaju zove posvojiteljski dopust i traje godinu dana. To su vrijeme Marija i Ivan iskoristili da svoju djevojčicu obaspu ljubavlju i pažnjom, ali da se i sami na nju naviknu.

- Imali smo noćna buđenja, odbijanje mlijeka na bočicu. U početku je malo jela, ali kad je dobila ljubavi, sve je sjelo na svoje mjesto. Otkrila sam da imam majčinski instinkt iako nisam rodila svoju djevojčicu - kaže Marija koja je u početku često, nakon posvojenja Ive, razmišljala o njezinoj biološkoj majci i kako je sad toj ženi koja je rodila toliko djece, a ostala bez svih. Mislila je da joj je Iva vrh svijeta, sve dok, nakon manje od dvije godine, nije dobila poziv iz Centra u kojem su je obavijestili da je dobila biološku seku te da i ona ide na posvajanje. Prednost imaju obitelji koje su već usvojile jedno od djece iste obitelji pa je malena ponuđena svih pet obitelji koji su posvojili braću i sestre.

- Odmah smo se prijavili. Bojala sam se da će naših 45 kvadrata stana biti prepreka, no nasreću, vrednuje se kakav si roditelj. Imali smo sreće što smo bili mlađi od drugog para te smo dobili i Ivonu. Kad ju je prvi put ugledala, Iva je seku mazila po glavi, uzdisala od sreće i govorila joj: ‘Seko moja mala’. Bilo je dirljivo. Našoj sreći nije bilo kraja jer malena Iva pored sebe sad ima biološku seku. Moj život bio je potpun - kaže zadovoljna Marija koja je, kao i njezin suprug, dijete iz brojne obitelji s puno djece.