Mladi i neustrašivi Luka rušio je avione JNA i bio svima uzor

" Luka, opali!" viknuo je zapovjednik 4. bojne Treće Gardijske brigade Ivica Arbanas svom mladom suborcu Luki Andrijaniću koji je, pažnjom sokola, kroz optiku topa gledao kretanje dva JNA-ova aviona. Opalio je i oba su pala. Luka se nasmiješio. Suborci su skakali od sreće i tapšali ga po leđima. Dva dana nakon toga, Andrijanić je srušio još dva neprijateljska aviona. On je još jedan od vukovarskih heroja o kojima se malo zna.

- Luka je bio odličan dečko. Stvarno sjajan. Imao je 20 godina kada je došao u Vukovar braniti grad. Par mjeseci prije toga pobjegao je iz JNA gdje je bio protuavionac, najbolji u klasi. Došao je k nama iz mjesta nedaleko Bosanskog
Broda gdje je živio sa roditeljima. Mami nije ni rekao da ide braniti Vukovar, zemlju u kojoj nije niti rođen a koju je osjećao svojom. Rekao joj je da ide raditi sezonske poslove. U lipnju se prijavio u 3. Gardijsku brigadu i pridružio se
skupini branitelja Borova naselja. Dobio je protuavionski top, mene kao topografa i još dvojicu suboraca Antuna Bekčevića i Zvonka Hincaka. On nam je bio zapovjednik. Tog 24. kolovoza Arbanas nas šalje na lokaciju prema silosu Đergaj jer se tu očekivao napad neprijateljskih aviona. U silosu je tada bilo oko 25 pripadnika naše postrojbe -  prisjeća se vukovarski branitelj Josip Jakobović( 58) prvih dana okupacije Vukovara.

Nastradao postavljajući mine

U 14 sati avioni su napali Osijek, a Vukovar u popodnevnim satima nadlijeću četiri JNA aviona "Super Galeb", prave formaciju za napad i počinju mitraljirati Vukovar. U tom trenutku Luka puca u dva. 
- Jedan je odmah počeo ponirati prema Marincima, a drugi se zadimio i u niskom letu odletio prema Srbiji. Nakon nekoliko minuta došli su MIG-ovi u visokom letu, izbjegavajući naš top i potom helikopter Crvenog križa koji je došao po pilota. Dva dana kasnije,26.8., u jutarnjim satima, poslani smo na poziciju kod Vodotornja gdje su nas napala također dva JNA aviona. Pucali su po nama, ali je Luka uzvratio i oborio MIG 21 i jednog G4. Čak smo pucali i po jednom brodu koji je došao Dunavom pucati na grad, a nakon toga otišli smo u pomoć Blagi Zadri na Trpinjsku cestu - priča Jakobović koji je uz Luku Andrijanića bio sve do njegove pogibije 20.rujna.

Luka je nastradao tijekom postavljanja mina na cestu kojom se očekivao dolazak tenkova. To su trebali raditi mineri, ali nisu se pojavljivali. Samo su donijeli mine i rekli da će doći kada budu imali vremena. Luka nije imao mira i rekao je da ih ide sam postaviti jer je vidio u JNA kako se to radi. Tijekom postavljanja mine, počinje minobacački napad. Silina udara Luku je iznenadila i samo jedan trzaj rukom, mala neopreznost prema mini koju je postavljao koštala ga je života. Poginuo je tri dana prije svog 20-tog rođendana.
Josip je jedan od inicijatora da se roditelje heroja Luke posjećuje svake godine u Slavonskom Brodu, gdje sada žive, i da se na njegov grob postave vijenci i svijeće.

'Iako mlad puno nas je toga naučio'

- Luka je bio jedan od mladića koji su pobjegli iz JNA i došli braniti Vukovar. Imali smo ih više takvih. Došao je sa srcem i tu ga je i ostavio -  kaže Josip koji je također obrani grada pristupio prvih dana. 
- Već u lipnju je 4. bojna 3. Gardijske brigade imala ugovore sa preko 300 nas dragovoljaca. U prvo vrijeme nismo imali ni uniforme ni oružje. Položaj nam je bio na opatovačkoj pustari. Kasnije smo imali smo svoju pješadiju, protuzračnu obranu, uglavnom pješačko naoružanje, nešto protuoklopnog i malo protuzračnog. Ja sam upao u protuzračnu obranu jer sam poznavao ovaj kraj i znao topografiju. Iako najmlađi među nama, Luka nam je bio zapovjednik. Mi stariji mislili smo da ćemo ga naučiti dosta toga, a zapravo je on naučio nas. Naučio nas je sve o avionima, kako se puni i koristi top, kako se gađa avion i mnogočemu drugome - prisjeća se Jakobović koji je godinama prije rata radio kao policajac, a onda izašao iz te službe i radio privatno.
- Stvaranjem Hrvatske i osnivanjem političkih stranki,bio sam jedan od osnivača HDZ-a na području općine Vukovar. Kao aktivista sam bio u obrani i prije nego sam pristupio gardi. U travnju smo u Bogdanovcima već imali postrojeno 1500 ljudi. Bili su bez oružja, bez ičega, ali su se postrojili zato da pokažu da nas ima. U Vukovaru sam bio do pada, izašao sam u proboju, sa jedinicom vojne policije, kao prethodnica Borkoviću. Sada gledajući, jesmo li trebali ići u proboj ili ostati u gradu, smatram da smo dobro postupili jer bismo ostankom samo povećali broj mrtvih. One koji su ostali mi ne bismo uspjeli spasiti - kaže Jakobović koji je sa svojom postrojbom 4. bojnom sudjelovao u više akcija garde jer su priskakali u pomoć gdje god je bilo potrebno. Ranjen sam 27.srpnja u glavu, u napadu na Opatovac ali sam se nakon 'krpanja' vratio u obranu grada - kaže Jakobović

Rekao mi je: Majko ništa ne brini

Nije napunio niti 20 godina, a bio je tako ozbiljan i zreo poput nekog daleko starijeg muškarca. Od kako se vratio iz JNA stalno je šutio, nije ništa govorio, bila sam se zabrinula. Pitala sam ga o čemu se radi i rekla sam mu da sam njegovih godina bila puna života, osjećala sam se da mogu preskočiti preko kuće. Rekao mi je ništa majko, ne brini se biti će sve u redu. Bilo je to samo nekih mjesec dana od kako je došao iz vojske. Otišla sam u Njemačku sezonski raditi. Niti sanjati nisam mogla da će moj Luka otići u rat, a da mi to ne bi rekao – zaplaka je majka Jela Andrijanić (67).

Otac Pejo (67) znao je da Luka iz rodne Velike Brusnice, nedaleko Bosanskog Broda, odlazi u Hrvatsku na ratište. 
– Molio sam ga da ne ide, govorio sam mu da je opasno. On mi je samo rekao: Tata moram ići biti će rata i to velikog. Uplašio sam se njegovih riječi, ali sam vidio njegovu odlučnost iza njih. Znao sam da će otići protivio se ja ili ne, i tako je bilo. Supruzi sam krio, nisam imao hrabrosti reći joj da je naš mlađi sin otišao da se bori za Hrvatsku. Luka je znao što se sprema, najvjerojatnije je to čuo u Batajnici, gdje je služio u PZO. Bio je najbolji u klasi, nudili su mu da ostane u
vojsci i čin, ali on je to odbio. O tome što je saznao tamo nisam mogao ni riječi izvući iz njega. Majci je u travnju 1991.godine rekao da ide u Hrvatsku naći posao i ona u tome nije vidjela ništa loše. 
– Sve do kolovoza te godine mislila sam da moj Luka radi u Hrvatskoj, a onda je 17. kolovoza 1991. godine s dvojicom prijatelja došao kući. Donio je pušku i bombe, ja sam se oduzela, jer sam shvatila da je on otišao u rat. To je bio zadnji puta da sam ga vidjela. Sklopila sam ruke i molila sam ga da se ne vraća, da ne ide natrag. Samo mi se osmjehnuo i izašao je. Njega i brata nije bilo do kasno u noć i nisam mogla spavati. Pred jutro dvorište su osvijetlili automobilski farovi. Vratili su se kući. Ujutro se probudio, umio i obukao, opet sam ga molila da ne ide. Samo bi me pogledao i pomilovao po licu, ali nije govorio ništa. Došla su njegova dva prijatelja i moj sin Anto ih je odvezao Vukovar – ispričala je Jela brišući suze
koje su joj pri svakom spomenu Lukinog imena jače tekle niz lice.

Kad je poginuo brat mu dobio otkaz

 – Ne znam što je tamo točno bilo, sve što sam čuo rekli su mi njegovi suborci. Kažu bio je hrabar, ludo neustrašiv. Ispričali su mi kako je u dva dana protivavioncem 20/3 srušio četiri zrakoplova JNA. U Borovu naselju trebali su postaviti mine, ali nije bilo slobodnih minera. Luka im je rekao ja ću to uraditi vidio sam u vojsci kako to rade. On i njegov prijatelj postavljali su mine, ostala je još jedna kada je prema njima krenuo tenk JNA. Rekao je prijatelju da će on postaviti tu zadnju, a da on ponese njihovo naoružanje u jednu polusrušenu kuću. Taj mi je prijatelj rekao kako je samo čuo eksploziju, nije mu tada bilo poznato je li bila tenkovska granata ili mina. Izletio je vani i vidio moga sina teško ranjenog. Prišao mu je, bio je živ, Luka ga je molio da ga ne ostave. Iznijeli su ga izvan crte bojišnice, ali nažalost on je ubrzo preminuo – ispričao je otac Pejo. 

– Kada se Brusnicom pronijela vijest da je moj Luka, samo tri dana prije svog rođendana poginuo u Vukovaru, moj je sin Anto odmah dobio otkaz na ciglani u Klakaru. Došao je kući rekao mi je: Majko ja sam svoje na ciglani završio, otpustili su me jer mi je poginuo brat ustaša. Svi su nas susjedi počeli čudno gledati, posebno Srbi, ali nitko nam ništa nije govorio – priča Jela.

Kad joj je sin poginuo Jela Andrijanić obukla je crninu i neće je skinuti dok je živa. 
– S Lukom se ujutro budim i navečer liježem. I ja i suprug smo teško oboljeli, ostali smo sami, istina imamo sina, snahu i unuku, ali oni su daleko u Njemačkoj. Ovdje imamo samo Lukin tihi dom, odemo isplačemo se i nadamo se da nas on čeka i radujemo ponovnom susretu – rekla je neutješna Jela, a Pejo, čovjek blagog lica, još koliko toliko nastoji sakriti bol
zbog gubitka sina, ali mu teško uspijeva.