Moć su populizam i neznanje: Nenormalno postalo normalno

U jednom ranijem tekstu u Expressu vezanom za streloviti politički uspon Donalda Trumpa spomenuo sam jednu znanstveno-fantastičnu priču koju sam pročitao kao srednjoškolac. Priča govori o američkom predsjedniku koji u SAD-u nameće diktaturu. Do pojave Donalda Trumpa djelovala je irealno.

Njegovi prvi potezi kao predsjednika SAD-a to potvrđuju. Zakonska uredba o zabrani ulaska u SAD stanovnicima sedam zemalja s većinskim muslimanskim stanovništvom je blago je reći iracionalna. Radi se uglavnom o zemljama u kojima bjesni rat: Somalija, Irak, Jemen, Sirija, Libija, što je prvorazredno licemjerje, ako uzmemo u obzir kako je američka politika dala “nemjerljiv” doprinos razbuktavanju sukoba u tim zemljama. Trump je na neki način stvorio karantenu čija je jedina svrha treniranje strogoće i “dug” talogu američkog društva iz predizbornog perioda.

Buđenje najnižih strasti

Naime, po podacima, nijedan državljanin iz tih sedam zemalja koje su na Trumpovoj crnoj listi nije počinio nijedno terorističko djelo na tlu Amerike. Zemlje generatori terorizma i dalje su Trumpovi vjerni saveznici, kao što su bili i u eri Baracka Obame. Nije se promijenilo ništa, osim otvorenog demoniziranja drugačijih i buđenja najnižih strasti. Netko je povodom ove uredbe lucidno pripomenuo kako je Donald Trump prvi političar nakon Adolfa Hitlera koji uredno ispunjava svoja predizborna obećanja. Prvo pitanje koje se nameće povodom ovoga, ako je točno mišljenje nekih američkih pravnika kako je ova uredba protuzakonita, je to postoji li u američkom zakonodavstvu ugrađen pravni mehanizam koji će po automatizmu zaustaviti svaki pokušaj autokratskog vođenja zemlje. Ako ne postoji, onda su sve naše dosadašnje tlapnje o američkoj demokraciji bile iluzija, a znanstveno-fantastična priča s početka teksta sumorna budućnost. Ono što posebno zabrinjava je proces koji teče usporedo s ovim, bujanje nečega što bismo mogli nazvati trumpomanijom, fenomen koji je tijesno povezan s Trumpovim agresivnim i primitivnim antiintelektualizmom. Taj trend širi se kao požar planetom. Znam, primjerice, za bizaran primjer kada je jedan svećenik u jednoj ovdašnjoj lokalnoj crkvi neke Trumpove riječi povodom inauguracije usporedio s Isusovim. U vrijeme dok sam išao u srednju školu, u Bugojnu je živio osebujni Željko Tvrtković, jedna od onih lokalnih legendi o kojima se i danas priča. 

'Evanđelje po Reaganu'

Bio je izuzetno obrazovan i iz ugledne bugojanske obitelji, njegov brat je, primjerice, osnivač nekadašnjeg jugoslavenskog prvoligaša NK Iskra. Željko je nama srednjoškolcima svaku večer pored gradskog parka držao “predavanja” i pritom bi ponekad “citirao” dijelove “Evanđelja po Reaganu”, kako je on to zvao, o “Šestoj floti koja će dokinuti komunizam”. Dok je to radio, jer se radilo o početku osamdesetih, u ruci je držao pripremljenu liječničku dokumentaciju o vlastitoj neuračunljivosti koja je najvjerojatnije bila rezultat niza obiteljskih tragedija. Mali kuriozitet: Željko Tvrtković je u srednjoj školi dijelio klupu s Brankom Mikulićem, “prepisivačem”, kako ga je on nazivao. Njegova fascinacija Ronaldom Reaganom podsjećala je na aktualnu trumpomaniju.

Ili jedan drugi primjer, iz Hrvatske: HDZ-ov oldtimer Andrija Hebrang u emisiji “Otvoreno”, koja je, da bi paradoks bio veći, bila posvećena političkom populizmu, izjavio je kako je Donald Trump njegov “politički uzor”. Hebrang me tom prilikom podsjetio na jednog od likova iz kultnog filma “Ko to tamo peva”, na onog nesretnika koji cijelo vrijeme diže u nebesa Hitlerovu Njemačku, a koja će koji mjesec kasnije porobiti gotovo cijelu Europu.

S trumpomanijom je povezan jedan zanimljiv podatak: jedna od najprodavanijih knjiga proteklih mjeseci na Amazonu bila je Orwellova “1984” koja je na neki način ključ za fenomen Trump, koji pomalo dobiva konture grotesknog kulta ličnosti, prije svega jedna od najpoznatijih parola iz te knjige: “Neznanje je moć”, koja je zapravo bit antiintelektualizma i destruktivnog populizma. Sve češće se, također, povlače analogije između SAD-a danas i Njemačke iz tridesetih godina, pri čemu je taj antiintelektualizam jedna od glavnih poveznica.

Trumpove promjene su radikalne

Trumpova politika unutar SAD-a više nikome nije nepoznanica, jer je on svojim prvim postupcima kao predsjednik pokazao kako je u predizbornoj kampanji mislio ozbiljno, uključujući i famozni Meksički zid. Međutim, pitanje je hoće li se držati svojih predizbornih obećanja kada je riječ o vanjskoj politici. Barack Obama dobio je svojevremeno ni kriv ni dužan Nobelovu nagradu za mir, za nekakvu nadu koja je u njega ulagana. Promjene koje najavljuje Donald Trump mnogo su radikalnije i bez obzira što se u suštini radi o izolacionizmu najjačeg svjetskog gospodarstava, po onoj narodnoj kletvi “dabogda se o sebi zabavio”, to za ostatak svijeta, pogotovo tehnološki nerazvijenije zemlje, poput onih na Balkanu, ne mora biti nešto nužno loše. Čak bi se mogao dogoditi svojevrsni paradoks, ukoliko se pokažu točnim Trumpove najave o prekidu sporazuma NAFTA i drugih sličnih trgovačkih sporazuma pri čemu bi se veliki broj radnih mjesta iz inozemstva vratio u Ameriku. Paradoks bi se sastojao u mogućoj liberalizaciji ulaska stranaca u SAD, zbog nedostatka radne snage.

U svom oproštajnom govoru koji se u suštini sastojao od gomile fraza, Barack Obama je među ostalim ustvrdio kako je Amerika danas bolja zemlja nego li je to bila prije osam godina kada je on postao predsjednik, namjerno izbjegavam pojam “stupio na vlast”, jer je to laž. Politika američkih predsjednika odavno je izmještena iz Ovalnog ureda, što je SAD pretvorilo u opasnog “bolesnika na Atlantiku” koji cijeli svijet drži kao taoca svoje agresivne i neprincipijelne politike. Hoće li Trump tu zastrašujuću moć “vratiti kući”, u Ovalni ured? Ovo je pogotovo bitno u kontekstu američke vanjske politike koju bismo u najkraćemu mogli opisati sindromom velike bijele psine.

Ako morski pas prestane plivati, utopit će se i potonuti. Trump je zapravo obećao upravo to, prestati s “plivanjem”. Posljednji očajnički potezi administracije Baracka Obame imali su za cilj suprotno, prvenstveno narušiti detant između Rusije i SAD-a koji je Donald Trump najavljivao još u predsjedničkoj kampanji. Izgleda kako je za njegove “demokratske” oponente to najopasniji segment njegove politike, što će se izravno odraziti na dodatno slabljenje ionako slabe Europske unije koja se pretvorila u nevažnog satelita jedne politike, tako da određeni prijezir Donalda Trumpa prema tom projektu ima itekakvo pokriće. Doduše, kada taj prijezir dođe od SAD-a, to pomalo podsjeća na ono kada nekome izvučete uši navrh glave, pa mu se rugate kako je klempav. To je otprilike nekakav lakonski opis odnosa Donalda Trumpa prema Europskoj uniji.

Osuđuju osobe umjesto politike

Jedno od predizbornih Trumpovih obećanja bilo je i to kako će Amerika ponovno biti “velika”. Nejasno je što to znači iz njegove perspektive. Ono što brine više od Trumpova iracionalizma je odsustvo prave reakcije. Mediji su danima veličali eskapistički govor Meryl Streep na dodjeli Zlatnog globusa po kojemu je problem Trump, ali ne i ekspanzionistička politika vlastite zemlje iza koje su ostale stotine tisuća mrtvih. Amerika je svojevremeno uistinu bila velika i “svjetionik demokracije”, kako su joj tepali, ali ne zbog svojih trumpova, obama, reagana ili clintona, već zbog odlučnog otpora koji je konstantno pružan zastranjenjima te politike.

S jedne strane imamo bezlični govor Meryl Streep, a s druge, iz vremena “velike Amerike”, primjerice genijalne i optužujuće filmove poput Copoline “Apokalipse danas”, Kubrickovog “Full Metal Jacketa”, “Voda smrti” Olivera Stona, ili knjiga, poput romana “Ogorčenje” Philipa Rotha ili “Forresta Gumpa”  Winstona Grooma, koji su do kraja ogolili američku politiku šezdesetih i sedamdesetih, i na neki način gotovo “izliječili” SAD od sindroma velike bijele psine. Trump će biti i proći, kao vremenska nepogoda. Međutim, šteta je već počinjena i ona je nepopravljiva. Najbolji primjer je postkaramarkova Hrvatska koja je preko noći vraćena u devedesete.

Hoćemo li, kao rezultat Trumpova predsjednikovanja, bez obzira koliko trajalo, ući u eru “nove normalnosti” u kojoj likovi poput Trumpa više neće izazivati čuđenje, poput hrvatskog primjera, gdje je aktualni hrvatski ministar znanosti i obrazovanja “neupitan” za većinu Hrvata, a što naprosto ne bi bilo moguće bez destruktivne “ostavštine” Tomislava Karamarka?