Opkolili su ih: Držali smo se za ruke dok su pucali po nama...

Da zatreba, išao bih opet u rat za svoju zemlju. Oluja je za mene bila nešto što se moralo dogoditi, točka na I. Kad sam čuo da se sprema Oluja, bio sam s prijateljima, braniteljima, u slastičarnici, i bez razmišljanja sam rekao: ‘Ja idem’, počeo je svoju priču Porečanin Aldo Legović (51).

Njih tridesetak pridružilo se 154. brigadi i krenuli su na Trsat. Tamo se čekalo da se popuni dragovoljački vod druge satnije.

- Pala je odluka da ja budem zapovjednik desetine. Prije 154. brigade bio sam tri puta u devetoj gardijskoj brigadi. Kad se krenulo u Oluju, moja supruga je ostala s našim sinom, koji je tad imao samo dvije godine. Bilo mi je stvarno teško odvojiti se od obitelji. Inače, moj sin s ponosom nosi ime Giuzeppe, po suborcu Talijanu koji se borio na našoj strani i, nažalost, poginuo na Velebitu - prisjetio se. 

''Poziv za obranu domovine bio je jači od straha''

Kaže da je znao da se iz Oluje možda neće vratiti živ, ali je poziv za obranu domovine bio jači od bilo kakvog straha.

- Bio sam na prvoj crti od prvog do zadnjeg dana Oluje, a borili smo se oko Donjeg Lapca, kod Une. Srce mi je bilo veliko kao kuća kad sam u toj, za mene presudnoj bitci, osjetio veliko zajedništvo svih nas boraca, kakvo nisam doživio nikad prije niti kasnije u životu - rekao je.

Prisjetio se 12. kolovoza, kad su ga na bojištu sa suborcima opkolili neprijatelji. Bilo je, oko 5.30 sati ujutro.

- Spustili smo se na jednu ravnicu, a u tom je trenutku bila takva magla da se doslovce prst pred nosom nije vidio. Nas 28 smo došli na jednu njivu i, kao rukom odnesena, magla se u tom trenutku digla. Tad su počeli pucati po nama svim sredstvima. Kiša metaka nas je zasula iz obližnje šume i nije bilo oružja kojima nas neprijatelj nije gađao. Puzali smo kako bismo izbjegli metke, i tako smo išli oko pola kilometra. Pužući smo se uhvatili svi za ruke i jedan drugome rekli, tko preživi, neka pozdravi naše obitelji i kaže da smo poginuli za domovinu - prisjetio se tog emotivnog i istovremeno strašnog trenutka Legović.

Kaže da u tom trenutku nisu znali tko je poginuo a tko nije. Na kraju, kad su se nekako uspjeli izvući, shvatili su da je jedan od njihovih suboraca ostao ležati na toj livadi.

- Naš prijatelj je poginuo toga dana, a nismo mogli do njega nikako, iako smo pokušavali nekoliko puta. Neprijatelj je to samo čekao, kako bi nas dokrajčio. Tamo je ostao ležati 21 dan, i na kraju su ga izvukli, nakon Oluje. Njegovo tijelo u miru počiva na groblju u Funtani, i nikad ga neću zaboraviti - kroz suze je kazao Legović.

Kad se s ratišta vratio obitelji, ženi i sinu, kaže da se osjećao kao da se ponovno rodio.

- Kad sam vidio sina, vidio sam raj, i sretan sam što mu mogu reći da je njegov otac branio domovinu - rekao je na kraju.

Knjiga o 'Oluji'

Istinita svjedočanstva heroja 'Oluje' uz autentične fotografije iz privatnih albuma.U prodaji je na svim kioscima Tiska i na Mondo web shopu po cijeni od 49,90 kuna. 

24sata