'Pobjegnem svaki puta kada na ulici ugledam zaljubljeni par...'

Sedamnaest hrvatskih branitelja s podignutim rukama stoji uz rub padine kraj zloglasne petrinjske vile. Ispred njih su nabacani osobni dokumenti i dragi predmeti, dok ih četnici drže na nišanu. Naređuju im da trče, a potom od četničkog rafala u leđa jedan za drugim padaju kao pokošeni.

POGLEDAJTE VIDEO:

Među njima je i Dado Tutić, tada 24-godišnji hrvatski branitelj. Početkom rujna 1991. u kuću svojih roditelja smjestio je voljenu suprugu Davorku i njezinu obitelj te se vratio u postrojbu, 120. sisačku brigadu. Iako se zna da je bio među ubijenima, još se vodi kao nestao. Neutješna Davorka (51) već godinama njeguje uspomenu na njega i pokušava dokučiti gdje su završili njegovi posmrtni ostaci.

- Da je sve ostalo kako treba, slavili bi 27 godina braka. Ja njega i danas vidim živog i sjećam se našeg zadnjeg susreta, kad se vraćao na frontu. Zagrlio me, poljubio i rekao: ‘Ti znaš da sam ja snalažljiv, sve će biti u redu’. I eto, ništa više nije u redu - otpočinje svoju tužnu priču Davorka. Supruga je upoznala 1989. u sad razrušenom petrinjskom hotelu. Ubrzo su se vjenčali i prve godine braka željeli su provesti uživajući jedno s drugim. Živjeli su kod Dadinih roditelja, putovali, a djecu i gradnju kuće ostavili su za buduće godine. No došao je rat i uništio im život.

- Bili smo mladi, zaljubljeni i sretni. Nije uništena samo njegova nego i moja mladost. Ja njega sanjam i dan danas. Vidim ga živog, pokušavam doznati što mu se dogodilo, ali ne uspijevam. U snu smo sretni, zagrljeni, a kad se probudim, ukomirana sjedim na krevetu, svjesna da je to bio samo san - pripovijeda Davorka. Supruga je posljednji put čula 14. rujna oko 16 sati. Rekao joj je: ‘Nemoj me ići tražiti, bit će sve dobro. Kad ću moći do telefona, javit ću ti se’.

- U toj postrojbi bili su dečki iz Siska, Petrinje i Zagreba. Bili smo u panici, svekrva mi je rekla da ne vjerujem i da je to neka zabuna.

Obilazila sam položaje da saznam gdje je moj Dado i tek sam na terenu doznala da je nestao. Kad sam došla u Petrinju, naša vojska nije me pustila dalje te sam se vratila kući u potrazi za bilo kakvom informacijom - niže Davorka. Nakon Oluje, 26. rujna 1995. godine, ekshumirani su posmrtni ostaci strijeljanih hrvatskih branitelja sa stratišta u Petrinji. Na identifikaciji na Šalati prepoznala je tranzistor, suprugovu malu Majku Božju i novčanik u kojem je još bio neki novac.

- Mislila sam: ‘To je to, sad nema druge istine i nema nadanja čim si prepoznao stvari’. Kraj sebe sam imala Dadin zubni karton i, kad su ga vidjeli, eliminirali su me rekavši da to nije on jer nisu pronašli lubanju. I forenzičari su mi rekli da su tijela bila u fazi raspadanja. Kako bilo, kosti svog supruga još nisam pronašla. Tko zna, možda još leži negdje na ovim obroncima, a nije isključeno ni da su tijela zamijenjena - s bolom govori Davorka.

Pogled joj bježi na napuštenu kuću blizu masovne grobnice, na kojoj za svaku godišnjicu pali svijeću. Objašnjava kako je to zloglasna tzv. Čičićeva vikendica, odakle je, najvjerojatnije, njezin suprug sa suborcima odveden na strijeljanje. Tu su imali svoj stožer i odatle su koordinirali. S te pozicije Petrinja se vidi kao na dlanu, posebice vojarna. Četnici su naše dečke uhvatili u zamku jer su obukli naše uniforme. Kako se dečki nisu još međusobno dobro upoznali, mislili su da su naši, a pali su u ruke četnicima. Od njih 17 petorica su preživjela strijeljanje. Pričala sam i s tim dečkima, ali sudbinu svog Dade još nisam saznala – kaže Davorka. Najviše je boli što sa suprugom nije dobila dijete.

- Kako čovjek može nestati? Kako život može stati? Kad sam znala doći u grad i vidjeti dvoje zaljubljenih kako šetaju, brzo sam pobjegla kući. Nisam mogla izdržati. Pa se pitam: ‘Bože, zašto se to baš meni moralo desiti?’. Zacrtali smo si neku budućnost, a rat je sve uništio. Još mi je teže što nismo imali djece.

Pa sam se posvetila bratovoj djeci i u njima tražim utjehu. Kad ja već nisam mogla uživati u životu, neka bar njima pomognem i olakšam – kroz suze priznaje Davorka. Najteža joj je samoća, koja je guši i boli godinama. Za suprugom će nastaviti tragati.     

Još čuva kutiju sa stvarima voljenog Dade 

Vidite, već punih 25 godina čuvam ovu kutiju. U njoj su Dadine cigarete, upaljač i bočica votke koju sam mu kupila za jedan rođendan. Svake godine na rođendan mu kupim neku sitnicu. Guši me ta samoća, nedostaje mi moj muž, nedostaje mi naš život, naša sreća i ljubav koju smo imali, tužno pripovijeda Davorka.