Zar je toliko teško cijeniti svoje? Kad god ga vrate u klub, Špaco Poklepović spasi stvar. Zaslužio je puno više poštovanja od uprave Hajduka. No ona ipak želi stranca
Iako su im Reja, Balakov i Andersson pobjegli iz kluba, iako Munoz & Moniz s hrvatskim nogometom imaju veze koliko i Monet & Manet s hrvatskim slikarstvom, iako je HSV pod Zinnbauerom igrao vjerojatno najgori nogomet u svojoj povijesti... Čelnici Hajduka i dalje su uporni u namjeri da dovedu stranog trenera na klupu.
I nije ni čudo da je Stanko Poklepović van sebe, opet su ga izigrali. Iza leđa mu pišu scenarij za "Špacin odlazak, IV. dio" - niskobudžetnu sapunicu, čija je radnja posvećena treneru koji je više puta progutao ponos, vraćao se i pomagao. I svaki put bi ga bez razloga potjerali.
I nije Poklepović jedini. Žilava su vrsta ti treneri odgojeni u Hajduku. Mlatili su ih bejzbolskim palicama, izdavalo ih je srce, bježali su od njih kao da su kužni, podcjenjivali ih, smjenjivali bez razloga... No ipak su oni osvojili gotovo sve klupske trofeje, za razliku od stranaca, koji nisu osvojili gotovo ništa. No što im to vrijedi...
Kroz povijest Hajduka lako je pratiti nit trenerske genijalnosti koju su od Luke Kaliterne naslijedili Biće Mladinić, potom Tomislav Ivić, Stanko Poklepović, Ivan Katalinić... Zar je toliko teško cijeniti svoje?
