Nije ni Hrvatska nogometna liga na nekoj cijeni, ali naši klubovi se muče s protivnicima iz zemalja u kojima je sve važnije od nogometa. Takva nam je realnost
Vremena u kojima je Dinamo rušio europske velikane na putu do europskog trofeja, a Hajduk u prijateljskim utakmicama ponižavao Manchester United 6-0, spadaju u prapovijest.
Sve je manje onih koji se sjećaju kako su na hrvatskim travnjacima padali Ajax, Porto i ostali velikani, a na redu je novo doba. Teško, mučno, ponekad i prilično frustrirajuće po hrvatski nogomet.
Kad Hajduk odigra 1-1 na nekakvoj oranici u Estoniji, s momčadi koja bi teško ostala u našoj prvoj ligi, to više i nije neko veliko čudo. Jer ispadali su Splićani od Iraca i Gruzijaca, spašavali se u makedonskoj provinciji...
Kad Lokomotiva odigra doma 2-2 s veselim društvom iz Walesa, a njezin trener na pitanje jesu li njegovi igrači podcijenili protivnika kaže “bojim se da nisu”, i to se može razumjeti.
Ali kad Dinamo, u kojem igrači zarađuju i po milijun eura na godinu, krene u ravnopravno nadigravanje s prvakom Luksemburga na domaćem terenu, jasno je gdje smo došli. U žestoku silaznu putanju.
Naravno da nikad više Dinamo neće osvojiti nešto u Europi, nikad više Hajduk neće doći ni blizu Unitedu, ali to od njih nitko ni ne očekuje.
Zasad bi bilo dobro da se barem zaustavi taj pad koji hrvatski nogomet, eto, na trenutke svrstava uz bok momčadima iz zemalja u kojem je od nogometa važnije... Pa, sve!
Vole se naši nogometni vladari pohvaliti svojim postignućima, zanemarujući da očito tu nešto ne štima kad tonemo prema nogometnom Liliputu, zemlji malih, nevažnih i osrednjih.
