Supermajke imaju jednu ruku i nogu, a opet su najsretnije

Tko može reći da majke nisu super bića. Jednom rukom i nogom radimo, odgajamo, igramo se, kuhamo, spremamo, veselimo se, smijemo se...

Da smo mi žene super i nije neka nova vijest, ali da nas majčinstvo učini megasuper...e to čak ni sama nisam vjerovala. Trudnoća, a onda i majčinstvo pomaknu granice naše izdržljivosti, strpljivosti i tolerancije do razina za koje nismo ni vjerovale da postoje. Iako do trudnoće svaki gram osjećamo kao da nosimo kamion na leđima, u trudnoći nam nikakav problem nije odjednom i prilično iznenada nositi 10, 15 ili više kilograma. 

Više jaučemo drugim ženama u istoj nevolji nego što problemima davimo svoje supružnike, prijatelje i rodbinu. Ja sam uvjerena da sam prije trudnoće puno više jaukala 

Sa ogromnom kuglom ispred sebe uredno vozimo, radimo, čistimo, kuhamo i generalno se zapravo uopće ne žalimo toliko koliko nam je uistinu teško. Stoički podnosimo to da nas nitko nigdje takve ogromne ne pušta preko reda, uporno dokazujemo da možemo raditi kao da nam nisu natečene noge i kao da bol u leđima ne postoji. O mučninama, žgaravicama i trudničkom nespavanju zapravo kukamo jako malo. To sve ide u rok službe pa više jaučemo drugim ženama u istoj nevolji nego što problemima davimo svoje supružnike, prijatelje i rodbinu. Ja sam uvjerena da sam puno više jaukala i kukala prije trudnoće i djeteta, a objektivno mi je bilo puno lakše. 

Porod - bol koju muškarac ne bi mogao preživjeti? Kako znate? 

I onda taj porod. Legendarna je rečenica da muškarci tu bol ne bi mogli preživjeti. Iako objektivno mislim da je to floskula jer kako itko to može stvarno znati kad muškarci jednostavno ne rađaju, istina je da je to bol iznad svih boli koje sam u životu osjetila. Pa opet već sat vremena nakon poroda sjedimo, šećemo, šaljemo poruke i nazivamo sve žive i nežive kao da još maloprije nismo duboko uvjereno plakale i tvrdile da odbrojavamo posljednje sekunde svog života. Odmah zatim je uslijedilo dojenje. Bolno, naporno, iritantno, a opet istovremno tako prirodno i prekrasno. I onda to majčinstvo. Jedna moja prijateljica ima teoriju da svaka majka dobije onakvo dijete kakvo može podnijeti. Ne znam je li to točno, ali uvjerena sam da je moje dijete pomaknulo sve granice mog podnošenja. 

Da mi je netko isto tako rekao da ću usisavati ili kuhati ama baš uvijek s djetetom u rukama, ne bi mu vjerovala 

Da mi je itko prije dvije godine rekao da svo ovo vrijeme neću spavati dulje od tri sata u komadu, da ću nakon toga normalno ići na posao, normalno funkcionirati i raditi i da gotovo nikad (nekad bih ipak malo zapela) neću poželjeti spavati na radnom mjestu, rekla bi mu: Ne, nema šanse! Nema apsolutno nikakve šanse da spavalica poput mene koja može zakasniti na posao čak i kada moram doći u 9.30, može to izdržati. I eto izdržavam. Čak sam ušla u takav trening da mi to već mjesecima ne predstavlja nikakav problem. Malo posustanem jedino kad se zaredaju tri-četiri loše noći. Naoružala sam se dobrim korektorom za podočnjake i sve mi je super. Da mi je netko isto tako rekao da ću usisavati ili kuhati ama baš uvijek s djetetom u rukama, ne bi mu vjerovala. Čak dapače, mjesecima sam se borila protiv toga i onda skrušeno priznala da je svaki moj otpor uzaludan. Ne bi vjerovala ni onima koji su me uvjeravali da se kile lako gube nakon poroda jer zapravo nemaš kada ni jesti. Kako nemam pa mala djeca samo jedu i spavaju?, uzvratila bih protupitanjem. Aha - možda mala djeca iz knjiga o odgoju i ispeglanih američkih serija. 

Nekad ta ruka nije zauzeta nošenjem već jednom rukom radim nešto, a drugu moram namijeniti za igranje, crtanje, paljenje onih iritantnih bučnih igračaka

Da mi je itko rekao da se kava više nikad, ili gotovo nikad neće piti u miru, ne bi mu vjerovala. Da sam znala da će i odlasci na WC biti garnirani tolikom količinom suza i na kraju mojim popuštanjem i obavljanjem svega sa otvorenim vratima, rekla bih mu da je to minimum preko kojeg neću prijeći. A eto sad i to radim s jednom rukom, kao i šminkanje, odijevanje, peglanje, brisanje prašine. Jedino još nisam usavršila stavljanje leća u oči jednom rukom, ali tko mi je kriv što ne vidim dobro. Nekad ta ruka nije zauzeta nošenjem već jednom rukom radim nešto, a drugu moram namijeniti za igranje, crtanje, paljenje onih iritantnih bučnih igračaka. A i nogu katkad sve supermajke izgube. Posebno kada se naši nezadovoljni potomci odluče objesiti na taj ud u nastojanju da nas iz kuhinje otjeraju u sobu ili kada nas pak žele spriječiti u naumu da odemo na taj prokleti posao. 

I tko onda može reći da majke nisu super bića. Jednom rukom, jednom nogom i uspavanim mozgom radimo, odgajamo, igramo se, kuhamo, spremamo, veselimo se, smijemo se, tužno smo, koordiniramo obiteljske aktivnosti, smotane muževe, bolesne kućne ljubimce. I takve, ponekad napola žive, se iskreno svakom novom istom takvom danu.