Ovo je priča o hrabrosti, znanju i uspjehu poduzetnika

U vrijeme kada je bavljenje proizvodnjom za mnoge veliki izazov postoje svijetli primjeri koji svjedoče kako je uz pravi pristup, strpljivost i ulaganje u znanje, tehnologije i istraživanje tržišta moguće uspjeti. Jedan od tih primjera je i poduzetnička priča Zorana Šimunića, vlasnika tvrtke Naše klasje koja se bavi proizvodnjom tjestenine i proizvoda za pekarstvo, i to čini vrlo uspješno. Kako Šimunić ističe na samom početku: "Poduzetništvo je jedna vrlo pozitivna priča". Saznajmo zašto je to tako!

Pitanje koje je zanimljivo za sve koji žele u poduzetništvo: kako ste se odlučili baviti poduzetništvom?

U poduzetništvo sam krenuo 1994. godine, s tim da bih napomenuo da je to bilo poduzetništvo „hrvatskog tipa“, odnosno uvoz i distribucija. S tim sam se bavio 6-7 godina. Radi se o poslu kroz koji možete neiminovno  zaraditi, jer kada kupite nešto za kunu, a prodate za kunu i pol - vi zarađujete jelda? No, mene taj posao nije zadovoljavao ni ispunjavao, htio sam raditi nešto što bi me više ispunjavalo, nešto što bi mi pružalo više osobne kreativnosti. Razmišljao o proizvodnji – jer mi je to predstavljalo izazov. 

Razmišljajući što bi proizvodio, što mene osobno zanima, gdje mislim da mogu, a s druge strane treba uzeti i obzir nešto što je tržišno izgledno došao sam do svježe tjestenine, niše koja je u tom trenutku zauzimala mali dio tržišta. Danas je to kategorija čiji se proizvod može naći na svakom prodajnom mjestu. Sam poduzetnički pothvat je financiran osobnim, obiteljskim sredstvima zbog čega je proces pokretanja bio i teži, možemo reći i moralno teži. Sasvim drugačije nego kada idete u banku pa dogovarate financiranje. 

Ja sam  u osnovi agronom koji je ušao u poduzetništvo, te sam tome priučen. Dosta sam prilikom ulaska u to razmišljao koje su mi slabe strane, što bi trebao popraviti, što mi nedostaje da bi mogao tu investiciju napraviti uspješnom. Zaključak je da bez rizika nema poduzetništva , pitanje je koliko ste u mogućnosti taj rizik kontrolirati, možete li taj posao voditi u granicama u kojima ćete moći izdržati. Nakon što sam utvrdio kako mi nedostaju određena znanja, određene vještine za bavljenje ovim poslom upisao sam MBA, i to sam napravio prije nego što smo pokrenuli ovu investiciju. U godinu dana sam to završio, točnije 2000. godine. Nakon toga kreće priča s ovim poslom. 

Nabavak opreme, okupljanje ljudi, tima, građevinska dozvola, izgradnja samog proizvodnog objekta, cijeli taj pionirski posao. Zatim spajanje tehnike i ljudi, stvaranje proizvoda i dolazak do tržišta. Jedna od stvari koju sam naučio na MBA-u je vrlo velika važnost znanja u poduzetništvu, specifičnog znanja potrebnog za kreiranje proizvoda ili usluge, te na taj način otišao na Prehrambeno-biotehnološki fakultet u Zagrebu, rekao im kako sam ja poduzetnik , imam želju na tržište staviti projekt koji ima tržišnu šansu. Odabrali smo jedan projekt iz područja prerade žitarica, i krenuli u tu poslovno-znanstvenu suradnju. 

U kojem smislu ste razvijali suradnju s njima?

Radi se o razvoju sirovina za pekarstvo, žitarice kao prerada, tehnologija žitarica je područje koje sam imao na umu. 

Kako ste krenuli u ovaj tip proizvodnje? Koliko ste o njoj konkretno znali – malo ili puno?

Priprema  za ulazak u projekt je bila duga i kvalitetna. Nekoliko godina sam proučavao tehnologiju i tržište, posjećivao stručna okupljanja, sajmove, kongrese. Stvarao sam nekakvu bazu znanja, kako bi mogao znati što želim raditi. Znate, znanje je ključno te posebno danas, ako nemamo neka specifična znanja zbog kojih bi pokrenuli biznis – ne treba ga ni pokretati. 

U koliko zemalja izvozite svoje proizvode?

Naši proizvodi su sada prisutni u deset zemalja europe, prije smo znali reći od „Grčke do Njemačke“, sada je nažalost izvoz u Grčku, zbog gospodarske situacije prestao. Izvozimo u Njemačku, Italiju, Češku, Belgiju, Mađarsku, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Sloveniju, Crnu Goru i Makedoniju. 

Što se tiče sirovina – nabavljate li ih u Hrvatskoj? Može li se uopće sve sirovine nabaviti u Hrvatskoj?

Ne, nismo opterećeni pojmom da u proizvodu sirovina mora biti iz Hrvatske. To je jedan pomalo zaostao pogled na nastajanje proizvoda. Mi nastojimo sirovine kupiti u Hrvatskoj jer je to praktičnije. No, nekih sirovina jednostavno nema, kao npr. durum krupica od koje se prave tjestenine, te ju samim time moraš uvoziti. Sa željom da imamo kvalitetan proizvod i da pritom budemo konkurentni – nismo opterećeni da sirovina mora biti iz Hrvatske. Reći ću vam jedan primjer: Nokia. Kada spomenemo Nokiju svi misle da je ona finski proizvod. A odakle su dijelovi? Sasvim nebitno, jer je „know how“ finski. 

Bitno je znati i sljedeće. Već  10 godina na tjesteninu nema carine prilikom uvoza u Hrvatsku. U istom razdoblju je proizvodnja  kod nas porasla za gotovo 3 puta. Zašto? Zato jer su u uvjetima konkurentnosti opstali samo oni koji su napravili konkuretni proizvod. Nama ulazak Hrvatske u EU samo olakšati posao jer konkurencija postoji već sada. Nama će pritom biti olakšano jer prilikom izvoza ćemo imati puno manje dokumentacije koja će robu pratiti. 

Savjet za poduzetnike je da treba putovati i promatrati strana tržišta. Također smatram kako treba izlagati na sajmovima, te tako i mi od 2005. Svake godine izlažemo na jakim inozemnim sajmovima. Prvi cilj koji možeš sigurno ostvariti je da na sajmu učiš. Učiš o sebi kao poduzetniku, koji su to tvoji proizvodi , koliko su tvoje ideje svježe, koliko one nekoga interesiraju, jesi li ispred vremena, jesi li iza vremena? 

Tada stvarate svoj posao. Jer sjediti doma i govoriti kako je naše najbolje nije način na koji se napreduje.  

Koliko je konkurencija bitna poduzetnicima? Treba li se poduzetnik više fokusirati na razvoj proizvoda, a manje promatrati konkurenciju? 

Konkurencija vas potiče. Poduzetništvo je jedna igra, takmičenje. Trište bez konkurencije je utakmica bez protivničke ekipe, te to nema smisla. 

Kako to da ste odlučili na korištenje coachinga u ustroju tvrtke? Zašto ste odabrali Ingu Lalić?

Odlučili smo se iz potrebe. Smatram da je prodaja, jer s Ingom prvenstveno surađujemo na razvijanju tog segmenta poslovanja, vrlo bitna. Htjeli smo jedan stručan i praktičan pristup kako bi smo podigli nivo vještina našeg prodajnog osoblja koji će omogućiti veću efikasnost. Suradnja s Ingom Lalić nam je u tome jako pomogla. Shodno tome, poduzetnicima bi preporučio ulaganje u edukaciju. 

Vratimo se natrag na vas kao poduzetnika, ali i kao čovjeka koji se otisnuo u svijet poduzetništva – što ste u svim ovim godinama naučili, što biste mogli drugima prenijeti?

Kroz suradnju s Prehrambeno-biotehnološkim fakultetom, često nam u obilazak u proizvodne pogone dođu studenti . Kroz komunikaciju s njima uvijek ih nastojim motivirati za poduzetništvo, kako bi još u studentskoj dobi osjetili poriv napraviti nešto drugačije u životu, ušli u poduzetništvo. Pritom im uvijek kažem kako poduzetništvo, kao i druge aktivnosti u životu, ima svoje obaveze ali i s druge strane prava. Obaveze su zapravo preuzimanje odgovornosti, odgovornost prema ljudima koji se odluče kupiti vaš proizvod ili uslugu. Nadalje tu je odgovornost prema vašim zaposlenicima, koji vam daju dio svog integriteta. Tu je i odgovornost prema partnerima i svim ljudima s kojima dolazite u poslovni kontakt. 

Pravo koje vam daje poduzetništvo je zapravo sloboda. I to je ono najljepše u poduzetništvu. Sloboda gdje vi određujete što ćete raditi, s kime ćete raditi, kako i koliko ćete raditi i kako ćete živjeti. Nema polja rada i djelovanja koje nudi takav osjećaj i slobodu. Poduzetnici se tako bore da zadrže taj osjećaj slobode jer je to ono što je najvrednije.