Poruke o okretanju od prošlosti i ideoloških rasprava bile bi uvjerljive kad ne bi dolazile od osobe koja se bavi Titom, holokaustom i pokličem Za dom spremni.
"Ideološkim raspravama, poput onih o Titu i prošlosti, odvlači se pažnja od pravih pitanja kao što su gospodarsko i socijalno stanje i budućnost", izjavila je hrvatska predsjednica u intervjuu za slovensku televiziju.
I ta njezina izjava, prigodno servirana stranim medijima, zvučala bi posve uvjerljivo kad ne bi bila tek šuplja floskula, kao i mnoge kojima se Kitarović razbacuje još od predsjedničke kampanje.
Bila bi uvjerljiva kad ne bi dolazila od osobe koja je dobar dio svog kratkog mandata posvetila upravo ideološkim obračunima, poput micanja Tita s Pantovčaka, i povijesnim temama, kao što je imenovanje posebne savjetnice za pitanja holokausta.
I kad ne bi dolazila od osobe čiji je najbliži politički suradnik, mentor i šef stranke iz koje je potekla, Tomislav Karamarko, opsjednut upravo takvim ideološkim i povijesnim raspravama na kojima gradi svoju političku doktrinu.
Odvlačeći time, što bi rekla Kolinda, "pažnju od pravih pitanja".
Za dom spremni
Uglavnom, poruke o ostavljanju prošlosti i okretanju budućnosti Kitarović ponavlja još od svog inauguracijskog govora. Ne zato što vjeruje da je to ispravna politika, već zato što misli da to dobro zvuči.
Jer, da hrvatska predsjednica ozbiljno misli kako ne treba više raspravljati o prošlosti, onda ne bi zamolila ravnateljicu Spomen-područja Jasenovac da joj kao posebna savjetnica pomogne u educiranju društva po pitanjima holokausta.
I ne bi provodila dane u komentiranju pokliča "Za dom spremni".
"Taj poklič može se iskorijeniti kontinuiranom edukacijom i isticanjem da su takvi povici koji vrijeđaju bilo koga, povici mržnje, rasizma i netolerancije, apsolutno neprihvatljivi", kazala je nedavno, upravo nakon ceremonije dodjele nagrada Pravednik među narodima.
Znači, što se predsjednice tiče, o prošlosti i značenju nekih povijesnih povika itekako vrijedi raspravljati u današnjem društvu.
Jer, dodaje ona, "ljude koji dolaze na stadione treba učiti toleranciji kao i da se ne može ostati na frustracijama stanjem u državi ili osobnim gospodarskim stanjem te ih preljevati u izraze mržnje prema drugima".
Dakle, povijesnim pitanjima ne odvlači se baš uvijek pažnja od socijalnih i gospodarskih problema u državi, kako to Kolinda tvrdi, već o njima treba raspravljati ("i educirati") kako se ne bi koristila za ispoljavanje frustracije.
Kojoj Kolindi onda treba vjerovati: onoj koja bi educirala ili onoj koja bi okretala glavu?
Točka na hrvatsku povijest
A što se ideoloških tema time, onih o kojima šefica države također ne želi raspravljati, one se ne bi trebale svoditi na naprasno uklanjanje Titove biste uz Titove vile na Pantovčaku, bez ikakve rasprave, polemike, edukacije, kao i bez nekakvog povjerenstva kakve Kolinda naročito voli zazivati.
Umjesto da educira, predsjednica je Tita jednostrano proglasila diktatorom i stavila točku na hrvatsku povijest. A onda objavila da se od tog trenutka okreće budućnosti.
Ali ne ide to baš tako.
O povijesti itekako valja raspravljati kako nam se ne bi ponavljala.
Valja raspravljati o ideološkim potezima šefa države ili šefa opozicije. Valja polemizirati o antifašizmu kao prepreci bujajućeg fašizma koji se ne manifestira samo kao protuteža komunizmu, već i kao prijetnja demokraciji, liberalnom društvu, slobodi govora, mišljenja, slobodi medija, osobnim slobodama i stečenim pravima.
Oni koji od toga bježe, obično su tek ignoranti ili šuplji populisti ili opasni demagozi koji koketiraju s povijesnim ideologijama u trenutku kad socijalnu krizu žele iskoristiti za političke probitke.
U koju bi se kategoriju svrstala Kolinda Grabar Kitarović?
Korisne rasprave
Povijest, prema tome, nije nešto o čemu treba šutjeti, niti su ideološke rasprave nešto što treba zanemarivati.
One su usko povezane s gospodarskom i socijalnom krizom, ne samo zato što - kako veli Kitarović - odvraćaju pažnju od gospodarskih problema, niti što prigodno maskiraju manjak konkretnih ideja i programa, već upravo zbog toga što se pomoću njih može sačuvati društvo od nadirućeg fašizma, totalitarizma, isključivosti, mržnje, netolerancije.
Oni koji od toga okreću glavu, mogli bi biti odgovorni za posljedice.
