Ova nesreća nije posljedica ljudskog faktora, nesreće, slučajnosti. Ona je posljedica rasula koji vlada u resoru Ante Kotromanovića. Pao je avion koji nije smio letjeti.
Ministrica obrane Željka Antunović letjela je u svibnju 2003. godine MiG-om 21 koji se vratio s remonta u Rumunjskoj.
Nakon što se jedan takav MiG srušio pored Velike Gorice pošto mu je otkazao stajni trap i zapalio se u zraku, vrijeme je da ministar obrane Ante Kotromanović, slučajno njezin stranački kolega, sjedne u jedan od preostalih zrakoplova i tako dokaže da ima u njih povjerenja.
Ili neka prestane slati hrvatske pilote na ono što se počelo pretvarati u samoubilačke misije.
A u međuvremenu, trebao bi podnijeti ostavku na mjesto ministra obrane, nakon što je za dlaku izbjegnuta tragedija, samo zahvaljujući prisebnosti pilota.
Ovakva nesreća nešto je najgore što se može dogoditi u resoru ministra obrane, osim ljudskih žrtava, naravno. Iako je čak i njih bilo u Kotromanovićevu mandatu.
Leteći lijesovi
Jer, ovo nije bila posljedica ljudske nepažnje, slučajnosti, nesreće. Ovo je bila direktna posljedica dotrajalosti i neispravnosti aparata kojim lete piloti Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Avion koji je pao nije uopće smio letjeti.
Nakon što je prije nekoliko tjedana MiG-u koji se vratio s remonta u Ukrajini na probnom letu otkazao motor na 13 tisuća metara, sada se još starijem i još gorem MiG-u zapalio stajni trap. Pa kad se već pilota proglašava herojem, jer je spasio sebe i stanovnike Donje Lomnice usmjerivši avion prema livadi, onda je ostavka najmanje što ministar obrane može u ovom trenutku učiniti.
Bilo je, naime, samo pitanje vremena kad će se ovako nešto dogoditi. A ako se nešto hitno ne promijeni, samo je pitanje vremena kad će doći do ljudskih žrtava.
Ministri to ne rade
Kotromanović, međutim, nije još podnio ostavku. I mala je vjerojatnost da će to doista učiniti. Jer, hrvatski ministri to ne rade. Ne padaju s dužnosti čak ni kad padnu avioni.
A MiG-ovi su, hvala bogu, padali. Rušili su se i sudarali. Kvarili i neuspješno popravljali. Padali su i helikopteri, poput onog u Vukovaru koji je odnio ljudske žrtve. Pa ni tadašnji ministar Berislav Rončević svejedno nije odstupio. Nije odstupio, sjetimo se, ni Gojko Šušak nakon one eksplozije skladišta streljiva u Dubokom Jarku 1994. godine, u kojoj su živote izgubila šestorica vojnika.
Ministar Jozo Radoš najavio je 2000. godine da će ponuditi ostavku na mjesto ministra obrane nakon eksplozije mine na poligonu u Ogulinu, u kojoj je ranjeno i osakaćeno dvadeset ročnika, pa ipak to nije učinio.
Bilo bi stoga pravo čudo da to sada učini Ante Kotromanović.
Nema opravdanja
Ali za razliku od nekih drugih tragedija gdje je kumovao ljudski faktor, ovdje je direktna odgovornost na ministru zbog stanja opreme u njegovu resoru.
Kotromanović ne može, poput svojedobno Božidara Kalmete, reći kako "on nije upravljao zrakoplovom". Zrakoplov je bio neispravan, zrakoplov se nije smio naći u zraku, a za to je direktno odgovoran ministar.
Ako ništa drugo, bilo bi makar pristojno da ponudi ostavku.
No, ono što je pristojno nije svojstveno ovoj, a ni bilo kojoj drugoj hrvatskoj Vladi.
Pa kad je već tako, ako odbija dati ostavku, ministar Kotromanović trebao bi staviti kacigu i sjesti u bilo koji od MiG-ova koji još čame u hangaru. Možda ga to natjera da se predomisli.
