Radnici ZRC Lipik pune dvije godine nisu primili nikakvu plaću. Njihov poslodavac je država. Ista ona država koja je neisplatu plaća nedavno proglasila kaznenim djelom.
Zadnju plaću primili su 31. prosinca 2011. godine.
Od tada nisu dobili čak 25 plaća. I još uvijek rade. Jer, da ne dolaze na posao poslodavac bi im uručio otkaz zbog kršenja Zakona o radu. A taj poslodavac je u ovom slučaju država.
I to socijaldemokratska država, ona država koja je krenula uvoditi red, pomagati radnike, isplaćivati plaće, primati investitore. A ta ista država nije pune dvije godine isplatila plaće svojim zaposlenicima u ZRC Lipik.
Nema ih puno, ostalo ih je na koncu samo 14, ali su dovoljno veliki da se zbog njih danas održi štrajk solidarnosti.
Linićeva nagodba
Glavni lik je opet Slavko Linić, odnosno Ministarstvo financija koje je 210 dana držalo tvrtku u predstečajnoj nagodbi, odbilo ulagača zato što pored 32 milijuna eura nije bio spreman platiti 30 milijuna kuna poreza na dobit i pritom je zakasnio s bankovnom garancijom, tvrdio kako to nije ozbiljan ulagač (u trenutku kad se država truditi spasiti mnogo neozbiljnije), pa je tako Lipik zapeo bez budućnosti.
Bez dvadeset i pet plaća. A poslodavac im je država: ista ona država koja uzima profesorima, učiteljima, liječnicima, poslodavcima, zaposlenicima, kako bi namirila birokrate, neradnike, parazite, kumove, prijatelje, stranačke podobnike, ministre, premijera, predsjednika...
To je država koja se hvali da brine o radnicima, a zapravo spašava tajkune, to je država koja se koleba bi li nabavila Audi s tristo ili samo s dvjesto konja, koja kupuje 132 Toyotina terenca, a mogla bi za iste novce kupiti 232 Mitsubishijeva, koja smanjenje vlastitih plaća smatra demagogijom, a sindikalce naziva populistima.
Slavko Linić već pune dvije godine ne rješava problem ZRC Lipik. Kao da ga ne smeta činjenica da radnici nemaju od čega živjeti.
Pokopao mrtvaca
A sjetimo se samo kako se nabrzaka obračunao s Vjesnikom. "Mi samo trebamo pokopati mrtvaca jer Vjesnik je mrtvac", govorio je Linić prije ravno dvije godine. "Financirati ogroman broj ljudi na taj način da ne rade ništa, da ne stvaraju ništa, i da im je baš svejedno hoće li kome prodati taj bilten koji izdaju, takve poruke ova Vlada ne želi slati. Mi svoje politike ne možemo mijenjati".
Koja je onda Linićeva politika u Lipiku?
U tvrtki gdje nema ogroman broj ljudi, gdje radnici rade i nije im svejedno što će biti s tvrtkom koja ima tradiciju od preko dva stoljeća.
Sindikati su uvjereni da se ZRC Lipik, njegova imovina i lokacija, čuvaju za nekog stranačkog prijatelja. Navijali su za prodaju tvrtke britanskom investitoru, jer su mislili da su investicije ono u što se ova Vlada zaklinje. Odbijali su stečaj jer su tvrdili kako bi on u ovim uvjetima značio samo uništavanje tvrtke.
I tako to traje dvije godine. Pune dvije godine država ne plaća svoje radnike. One koji uredno rade, za razliku od onih koji samo dolaze na posao po raznim državnim agencijama, po ministarstvima, pa i u parlamentu.
Kako je moguće?
Pitanje je dozlaboga naivno, ali opet kako je moguće da se u ovoj Milanovićevoj ili Linićevoj ili Josipovićevoj (pravednoj) Hrvatskoj radnicima dvije godine ne isplaćuju plaće? I to ne u privatnom sektoru, kod nekog zlog tajkuna u Linićevoj nagodbi, nego upravo u vlasništvu države.
To bi trebalo zvučati nevjerojatno. Ali opet, to je u ovoj Hrvatskoj savršeno normalno.
Radnici Lipika imaju barem jedan razlog zbog čega bi zavidjeli ministrima. Oni su makar "na minimalcu".
