Svašta smo vidjeli u ovoj zemlji. Pa i da ljudi ne rade, pa opet primaju plaću. A sad smo u Ministarstvu vanjskih poslova otkrili djelatnika koji ne radi i ne prima plaću
Da radnici mjesecima uredno rade, a ne primaju plaću. Da radnici godinama uredno rade, a plaću primaju na crno. Sve to je praktički bilo normalno.
Ali imali smo i slučajeve da je netko samo fiktivno zaposlen u državnoj tvrtki gdje uredno prima plaću, a ne dolazi na posao. Kao svojedobno HDZ-ovac Rade Buljubašić.
Imali smo slučajeve, poput nedavno Tomislava Karamarka, da se uredno ubire plaća u Hrvatskom saboru, a radi isključivo za HDZ. Ili, kad smo već kod Karamarka, da se u tajnoj službi fiktivno zapošljavaju ljudi na jedan dan, kako bi ih se kasnije moglo bez natječaja rasporediti po državnim službama.
Onda, imali smo i Željka Keruma, koji je u Sabor kročio samo triput: prvi put, zadnji put i nikad više. Imali smo i zastupnike koji su sjedili u zatvoru i uredno primali saborsku plaću. Čak i dodatke.
Tu se negdje našao i predsjednik Vlade za kojeg njegov nekad bliski suradnik tvrdi kako prima plaću u Banskim dvorima, a radno vrijeme provodi po restoranima.
Imamo i Niku Bulića, bivšeg direktora Hrvatske turističke zajednice, koji je mjesecima uredno primao 10 tisuća kuna plaće i nije se pojavljivao na poslu. Navodno zbog mobinga.
A godinama smo čitali o onima koji su primali plaću na javnoj televiziji, a radili za konkurenciju. Nisu čak ni kartice očitavali.
Da bismo ovoga tjedna dogurali do novog hrvatskog izuma: čovjek ne dolazi na posao i - zamislite - ne prima plaću.
Priče s burze
Naravno, nešto slično događa se stotinama tisuća onih koji još obijaju pragove Zavoda za zapošljavanje u potrazi za poslom - ne rade i ne primaju plaću - ali ovaj djelatnik Ministarstva vanjskih poslova ne spada među takve.
On dnevno radi 26 sekundi, pet minuta ili ga uopće nema na radnom mjestu, ali ima taj privilegij da mu se uredno plaćaju doprinosi. Otprilike kao stalnim sezoncima u turizmu.
I tako smo otkrili još jednu novotariju. Koja se ne sastoji u činjenici da netko u državnoj službi apsolutno ništa ne radi, jer to je već posve normalno, već u otkriću da taj isti pritom NE prima plaću. E to je novost. I to je moguće.
Nije dobio otkaz, nije degradiran, nije mu smanjena plaća, nije dobio opomenu pred otkaz. Jedino nije dobio plaću. I nikome ništa. Ide staž, idu doprinosi, idu dani.
A što je još bizarnije, taj isti djelatnik pritom se nije bunio, nije štrajkao, nije podnio tužbu. Vjerojatno je mislio da ne mogu oni njega tako malo platiti, koliko on može malo raditi. Iako je točnije obrnuto: ne može on tako malo raditi, koliko ga oni mogu malo platiti.
Sve je to normalno u državnoj službi, u jednom ministarstvu, dapače, u jednom od pet najvažnijih ministarstava. Čovjek neće raditi, oni ga neće plaćati, on neće otići, oni ga ne mogu otjerati, pa su se, eto, našli negdje na sredini.
Zbog kršenja radne obveze nije dobio otkaz, ali zato nije dobio ni plaću.
Model uštede
Tko zna, možda nam to predstave kao budući model ušteda: kad već ne otpuštamo višak birokrata, onda ih barem nećemo više plaćati. Ili se pohvale kako je to oblik poticanja zapošljavanja: na mjesto čovjeka koji je zaposlen, a ne radi, morali su zaposliti još jednu osobu, koja mora odraditi taj posao umjesto njega.
Dva za jedno radno mjesto, pa čak i za samo jednu plaću.
Sve ovo zvuči kafkijanski, baš kako se to očekuje od državne birokracije, prožete suludim zakonskim odredbama prema kojima je praktički nemoguće nekoga otpustiti zbog nerada.
Premda je posve moguće zaposliti neradnike.
Priča o tih "26 sekundi", o djelatniku koji svakoga jutra promoli nos na radno mjesto, a onda ga strateški povuče do idućeg jutra, možda bi bila šokantna kad bi bila ograničena samo na jedan slučaj. Nažalost, to je poruka koja stiže od samog vrha političke piramide, od Markova trga kapilarno se širi do ministarstava, državnih tvrtki pa sve do lokalnih razina.
Ako neki službenik, ne samo ovaj sa Zrinjevca, vidi da se ni premijer ni saborski zastupnici ne pretrgavaju od posla, onda se pita tko može njega na to natjerati.
Kao što ga na to ne može natjerati ni zakon.
Devijacije imaju granice
Pa smo tako, slijedeći jednu pa drugu devijaciju, napokon došli do toga da jedno veliko ministarstvo, svjesno vlastite nemoći, krši zakon ne bi li sankcioniralo neradnika kojeg ne može prisiliti da radi, niti ga se može riješiti.
Što je sljedeće? Hoće li Hrvatski sabor prestati isplaćivati plaću zastupnicima koji se mjesecima i godinama ne pojavljuju u parlamentu? Hoće li Vlada srezati plaću premijeru koji kasnije dolazi na posao i ranije odlazi s posla?
Naravno da neće.
Ali svejedno, bilo bi zanimljivo, makar kao još jedna devijacija. A one, kao što smo vidjeli, u ovoj državi najbolje uspijevaju.
