• Članak
  • Komentari 6
  • Share 3
  • Tweet

Ana Žube: Inspiracija za rad su mi druge žene i moja iskustva

Poslušala sam tisuće žena koje su sa mnom htjele podijeliti brige. One su bile polazište za sve moje ljubavne priče. A i moj je život bio prepun emocionalnih vrtloga

Petak, 08. 3. 2013. u 08:00    Piše: Snježana Babić Višnjić/SuperMila

Nevjerojatni su putovi kojima istinoljubiva osoba može tragati za istinom. Jedan od načina može biti pisanjem ljubavnih priča i romana čije je zaplete osmislio život, a mudra ženska ruka aranžirala za čitatelje.

- Ljubavni roman nije samo priča o ljubavi, to je priča i o položaju žene i o društvu u kojem se neka priča dogodila. Uvijek sam željela oslikati stvarni život sa svim problemima koje nosi i uvijek mi je stvarna životna situacija bila polazište za priču - govori proslavljena novinarka i poznavateljica ljudskih duša Ana Župan(73), poznatija kao Ana Žube, i dodaje da su se često ljudi prepoznali u pričama pa je zbog toga i znala imati problema.

No baš je ta životnost Anu učinila ikonom naših žena i osobom od povjerenja kojoj se, kaže, i danas žene bacaju u zagrljaj i zahvaljuju na više od 1300 priča koje je napisala tijekom života i objavila u časopisima širom bivše Jugoslavije. Danas joj se teško uopće sjetiti kako je zapravo počela pisati priče; je li se to dogodilo onda kad su joj se ljudi počeli obraćati s molbom da im napiše pismo za neku prigodu ili je to bilo poslije, kad joj je prijateljica na odlasku u bolnicu predala fascikl s pričama koje je trebalo prevesti i zamolila je da to radi dok se ona ne vrati na posao.

- Te sam priče izgubila isti dan i nisam imala druge nego da ih sama počnem pisati. Iskoristila sam neke doživljaje svojih prijateljica. Priznala sam to prijateljici poslije kad mi je tražila da joj vratim priče koje mi je dala. Tada je otišla uredniku i rekla kako nema potrebe da više prevodimo priče kad ih ja tako dobro pišem. Ma znate što je presudno, treba samo slušati ljude i imati otvorena vrata srca za žensku sreću - govori nam temperamentna Ana.

Tako je Ana, u doba kad još psihosavjetovanja nisu bila popularna kao danas, poslušala tisuće žene koje su baš s njom željele podijeliti svoje brige.

- Dolazile su nam u redakciju žene različitih zanimanja i stupnjeva obrazovanja. Sve su one željele ispričati svoju priču. Koja bi žena danas imala vremena doći u redakciju i pričati nekome o svojim problemima?!A u nekadašnju su Vjesnikovu kuću dolazile i upravo to radile. Većina se priča ponavljala, i mogla sam ih samo tješiti da će biti bolje, da će im se muž popraviti ili da će bol od razvoda jednom proći, ali je bilo i onih nevjerojatnih koje su postale priča. Te su žene jednostavno željele da ih netko čuje - prisjeća se Ana prošlih vremena i dodaje kako je kroz te razgovore postala svjesna jedne velike vrijednosti kojom ju je Bog obdario, a to je žensko prijateljstvo.

- Uvijek sam imala prijateljice, i danas su neke uz mene već pola stoljeća, i taj razgovor među prijateljicama u određenim je razdobljima najveća utjeha. Onaj koji je  okružen mnoštvom ljudi taj je bogat. Ne možete pisati ljubavne priče ako vaš svijet nije bogat. Morate iskusiti kakav je osjećaj hodati bos pustinjskim pijeskom i gledati tisuće lampiona u Šri Lanci da biste mogli pisati o tome. I ja sam to iskusila. I ono o čemu su mi govorile te mnoge žene iskusila sam i na svojoj koži - govori nam Ana dok se prisjeća svojih triju “brodoloma“. 

Prvi joj je suprug bio dramski pisac, drugi povjesničar umjetnosti, a treći kapetan duge plovidbe koji je napustio more i završio ekonomiju.

- Postala sam stručnjakinja za ljubavne brodolome. Mogu reći da sam sve svladala i da danas mogu uzeti veliki jedrenjak u ruku i broditi njime bez nasukavanja. Danas je uz mene divan čovjek koji posve razumije moju potrebu za slobodom i za time da po dva mjeseca putujem - govori Ana i priznaje da je njezin suprug liječnik Stanislav Feldman smiren čovjek za vezu s kojim je trebalo sazriti.

- Bitno je prihvatiti drugoga i biti radostan zbog onoga što imamo. Plakati nad onim što nemamo može samo budala. Razuman čovjek može željeti za sebe i djecu nešto više i to je normalno, ali neće biti nesretan zato što to nema. Postoji mjera i u davanju, pretjerano davanje nije ljubav nego trgovanje. Biti pošten, otvoren i iskren s partnerom sasvim je dovoljno, a prenemaganja i izigravanja njegove robinje ili žrtve, to može samo budala - rezimira danas Ana i pokazuje oko sebe po stanu u kojem slike, knjige i predmeti sa svih strana svijeta pokazuju da tu živi osoba koja je mnogo vidjela, čula i doživjela.

- Vidite, ja sam kralj ovog svog dvorca. Živjela sam u šesterosobnim, peterosobnim stanovima u središtu grada, ali ovdje, u dvoipolsobnom, sam kralj. Zahvalna sam na onome što imam i koliko imam - kaže i u osmom desetljeću života vitalna Ana koja kaže da se zahvaljujući jogi osjeća odlično.

No, priznaje, trebalo je dosta toga iskusiti, i u svojoj nutrini i u društvenom okruženju, da postigne takav osjećaj.

- U ono doba, posebno početkom sedamdesetih, nije se baš dobro gledalo na uzvisivanje ljubavi i pisanje o njoj. Ljubav je na neki način bila prešućivana i smatrala se odlikom buržoazije te se nije uklapala u mentalitet petoljetki. No ja sam našla načina da ljubav smjestim u život i da kroz te priče ispričam sve što me mučilo i o društvu. Tada utjecajan političar Stipe Šuvar shvatio je što ja radim i rekao je jednom prigodom: ‘Mala zna što radi’ - prisjeća se Ana trenutka kad su strah i pritisak politike u redakciji bili toliko jaki da se mnogo ljudi u kratkom razdoblju teško razboljelo.

- Ja se nisam dala, sve sam probleme rješavala ‘načelom giljotine’ - odrezala bih što mislim ravno u glavu. A kad bi mi bilo svega dosta, otišla bih na dva mjeseca, recimo, u Afriku i slala im reportaže. Nije me bilo briga hoće li ih objaviti ili ne. Pomogla mi je vjerojatno i moja narav. Rođena sam takva da se ničega ne bojim i s uvjerenjem da će biti dobro, zapravo da jest dobro. Možda je za to najzaslužniji otac koji je bio zaljubljen u mene, svoju kćer, i nikad mi ništa nije mogao odbiti. Vjerojatno sam tada upila dovoljno ljubavi da me nosi kroz život. Jer ma kako bilo, uvijek imamo nešto čemu se možemo radovati.

Žene su se danas promijenile, ponašaju se kao da je život švedski stol. Previše vole materijalno

Skupljala je Ana fragmente mudrosti malo pomalo širom svijeta, na putovanjima, iz knjiga iz svojih i tuđih pogrešaka...

- Prijelomno mi je bilo putovanje na Tibet. Tamo sam srela jednog vrlo mudrog čovjeka koji mi je rekao nevjerojatne stvari... Najavio mi je da ćemo se posebno mi žene jako promijeniti u godinama koje dolaze. Bilo mi je sve to jako neobično, ali mi nije išlo iz glave i mnogo sam razmišljala o tome... Do tada sam naime, nakon nekih svojih razočarenja, dosta osuđivala ljude, posebno muškarce. Nakon tibetanskog sam iskustva međutim počela drukčije razmišljati. Tada sam postigla ravnotežu koja se može osjetiti i u mojim pričama koje sam pisala nakon toga, postale su uravnoteženije. Nisam više bila isključivo na ženskoj strani, shvatila sam da i mi, žene, snosimo odgovornost - sjeća se Ana i dodaje kako je tome možda pridonio i podatak jedne ankete koja je tada provedena u redakciji i koja je pokazala da više od 45 posto čitatelja njezinih priča čine muškarci.

Danas je, kaže, čak i više na muškoj strani jer su se žene previše promijenile.

- Žene se često danas ponašaju kao da je život švedski stol. Ljudi nisu ogrizeki, ni maramice koje se nakon upotrebe bace. Sve se češće ponašaju kao muškarci i izigravaju gazde u kući ili previše vole materijalno, a tada najviše stradaju djeca - ističe Ana koja sama kaže  nije iskusila majčinstvo, jer, kaže, “nije nam svima dano sve što bismo željeli”.

No partner pun razumijevanja, prijatelji i posebno putovanja popunili su praznine.

- Ne mogu se nasititi svih tih boja i zvukova koje upijam kad nekamo odem. U galerijama se ne mogu nagledati svih tih umjetničkih djela. U Indiji sam se zatvorila u Sai Babinu knjižnicu i gutala knjige na svim svjetskim jezicima. Osjećala sam se kao pijanac u vinskom podrumu. Bila sam u Indiji desetak puta, posljednjih godina s prijateljicom Francuskinjom, i zanimljivo je da gdje god sam bila, na Tibetu, u Nepalu, u Africi, u Australiji, Parizu, Londonu..., nikad nisam doživjela ništa loše, dapače.

Prisjeća se kako su se na jednom nedavnom putovanju svi suputnici u nekom trenutku izmijenili na sjedalu pored nje pričajući joj svoju priču. I sve ih je poslušala, neke savjetovala. Vjerojatno zato što jednostavno zna i želi slušati...

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!

Pročitajte više vijesti iz rubrike Psihologija.

Tagovi: supermila, ljubavni romani, ana župan, ana žube

Izdvojeni komentari 6 komentara Pogledaj sve komentare
08.03.2013., 11:27

NADINA: Divna žena, Imala bi i ja svoju priču. Vrlo često znam reći da bi se o mom životu mogao roman napisati. Gospođo Žube želim vam puno lijepih putovanja, puno lijepih životnih priča i druženja. Divim se vašoj energiji . Svaka čast.

08.03.2013., 08:20

DINJA55: ......divna ljeta, krasne zime,.....iu Vaše romane, danas toga više nema.....

08.03.2013., 16:17

haiklu: R Nisu neke priče,nemaju umjetničku vrijednost.ali Ana se odlično drži za svoje godine

Ne slažeš se? Komentiraj!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.

Budite naš čitatelj reporter Obrazac
telefon: 01/24-24-242 e-mail: reporter@24sata.hr Sve priče objavljene u tiskanom izdanju nagrađujemo sa 100 do 1000 kuna. Šaljite i na MMS: 099/224-2424, SMS 662024 (1,24 kn za sve operatere).

Zatvori / Otvori toolbar
101 do 10. rođendana