U raljama tjeskobe: Strah mi je preuzeo kontrolu nad životom

Svoju je priču otkrila spisateljica i fotografkinja Caitlin Jill Anders za Elite Daily.

Ako čujem neki zvuk po noći, mislim da mi je netko ušao u kuću. Slanje pošte me prestravljuje. Plesanje mi predstavlja stres. Ponekad se samo izoliram i ne znam što reći jer mi je druženje teret. Mozak postane praznina jer mi je sve naprosto previše.

U nekim danima, sve na ovom svijetu me čini nervoznom. Ptice, kopirke, javni prijevoz, telefonski pozivi, spavanje, hrana, odlasci, ostajanja - na što god pomislite mene čini tjeskobnom. Jesam li ja čudak? Pa, da, no to nije razlog zbog čega mi slanje pošte izaziva grčeve u želucu. 

Imam poremećaj tjeskobe i on me plaši. Tako me strah udaljava od mnogo toga. Ljudi me ne razumiju, kad vide tjeskobu na djelu - previše im je to.

Prljavo suđe me čini tjeskobnom i uvijek kad sam živjela s nekim, prljavo suđe je uvijek bilo problem. Dvadesetogodišnjaci ne vole prati suđe, no moj me strah uvjerava kako će me prljavo suđe zaraziti i ubiti.

Pokušavam to objasniti, no moji prijatelji samo misle da sam frik za čistoću. Teško je objasniti to i teško je razumjeti - čak i meni samoj. 

Uvijek dolazim ranije svugdje jer dolazak na vrijeme za mene znači kašnjenje. Zbog toga najčešće čekam sve druge. Moja tjeskoba im zamjera jer kasne, jer zbog njih ja kasnim, postajem razdražljiva i plačljiva iz nijednog drugog razloga osim što kasne.

Ako postoji plan, trebamo ga slijediti, kaže moja tjeskoba. Bez rime ili razloga. To je naprosto tako.

Ponekad mislim da me svi moji prijatelji mrze. Postanem uvjerena u to, ili mi bar tako moja tjeskoba govori. Znam da me moji prijatelji vole, no ne bi bilo čudno da ih moja tjeskoba otjera od mene, zar ne?

Razgovori za posao me čine nervoznom. Ako uspijem nadvladati tjeskobu, onda blistam. Optimistična sam, razgovorljiva - sve samo zato što ne analiziram previše. Ako tjeskoba pobijedi, oklijevam, sumnjam u sebe, ako razgovor od prve riječi ne krene dobro, za mene je gotovo, osudila sam se. Ionako nećeš dobiti posao, pjeva mi moja tjeskoba.

Ljubavni odnosi me čine tjeskobnom, ne oni sami po sebi, no kako je moja tjeskoba uvijek prisutna, ona utječe na njih, kao i na sve drugo.

Kad ste u vezi s nekim, on ili ona postanu i velik dio vas, a budući da je moja tjeskoba dio mene, ona postane i dio njega. Moja stalna potreba za pažnjom nije lagana. Moji napadaji panike nisu zabavni, postavljam previše pitanja, plačem, ludim...

Postoje djevojke koje to ne rade, koje ne žele znati sve. Naravno, ni one nisu savršene, no s njihovim je nesavršenostima ipak lakše - to je na neki način slatko, a ne odbijajuće.

"Nemoj da te moja tjeskoba preplaši" molila sam posljednjeg dečka s kojim sam se viđala. "Neću" - uvjeravao me. Nemoguće.

To nije bilo obećanje, no mojoj tjeskobi je tako zvučalo.

Općenito, samo postojanje me čini tjeskobnom, postavljam milijun pitanja, jer sam uvjerena da ako tako ne napravim, nešto ću krivo shvatiti i krivo napraviti.

S nečim jednostavnim, poput kopiranja dokumenata, ja mislim "što ako neću shvatiti kako ova kopirka radi, što ako nestane papira, što ako eksplodira?". Ispeći kolač, obračunati porez, voziti automobil, shvatiti što želim od svog života - sve je povezano s tjeskobom.

Ja ne želim svoju tjeskobu, no ne mogu je kontrolirati.

Moja prsa se ispune strahom i ne mogu disati. Moj mozak se pretvara u dječji koji se ne vodi logikom - vidim čudovišta u ormaru i ništa me ne može razuvjeriti.

Ako i ti osjećaš tjeskobu, onda znaš kako je. No, jeste li znali da tjeskoba ponekad ima i svoju dobru stranu?

Tjeskobni ljudi vas neće povrijediti jer jako dobro znaju kakav je to osjećaj i ne žele to drugima prirediti.

Tjeskobni ljudi su obično empatični, čak im je stalo i do ljudi koji su ih povrijedili. Oni su intuitivni i jako dobri slušači. Vole silovito - vole svoj posao, prijatelje, ljubavnika, a najviše život. Ljudi s tjeskobom znaju kako je sve teško postići i rijetko kad uzimaju nešto zdravo za gotovo. 

Jeste li i vi tjeskobni? Ako jeste, razumijete što pričam. Osjećate se kao teret, neugodnost ljudima kojima je stalo do vas. Znate da nije vaša krivnja, no to ništa ne znači.

To dolazi iz vas i osjećate se kao da bi trebali to moći kontrolirati. Ponekad, ja to ipak kontroliram, nisam uvijek anksiozna. Ponekad se ljubim s dečkom kojeg sam tek upoznala, jedem sladoled s najboljom prijateljicom ili se smješkam nakon što mi neznanac kaže da sam lijepa ili pametna.

"Da, jesam."

Ja imam tjeskobu, ali ja nisam tjeskoba. Postoji razlika. Možda je ponekad u redu biti osjećati je.