Svatko je od nas na osobnom putovanju. Osjetila se usklađuju prema široj realnosti. Pute biciklom je kompliciran. Zacrtana ruta nikad ne vodi gdje planiraš
Marin Bukljaš pisac je, DJ i ljubitelj putovanja. Trenutno je na putovanju od Finske do Turske biciklom, tijekom kojeg planira obići zemlje Istočne Europe. Marin je do sada napisao četiri knjige, a njegov prvi roman "Veliki lutak" objavljen je u digitalnom izdanju. Ostale tri čekaju izdavača. Radi kao DJ jer mu taj posao ostavlja dovoljno vremena za ostale aktivnosti koje ga zanimaju.
Nakon mnogih putovanja odlučio je bilježiti ih kamerom. Do sada je snimio tri putopisa, a ove je godine dobio i prvu nagradu "Dijana Klarić" za najbolji video 2014. s putopisom "Priča o Balkanu".
Marin će na putovanju od Finske do Turske biti oko dva mjeseca. Najviše ga raduje što će provesti dosta vremena na otvorenom, u prirodi, spavati u šatoru te saznati više o ljudima koji žive u zemljama koje su odnedavno u EU. Njegovo dvomjesečno putovanje možete pratiti na portalu 24sata. Ovo je Marinova prva priča, koja nažalost već na početku, nije krenula dobro.
Zrač
na luka Pleso bila je puna putnika. Stajao sam u redu za check-in. Turisti su vukli torbe s kotačima
. Back-packeri su se nemirno premještali s noge na nogu. Žena za šalterom me pozvala da priđem. Izvagali smo bicikl koji je bio djelomično rastavljen u kutiji. Pedale, sic i prednji kotač bili su i skinuti. Guvernal propisno okrenut, gume ispumpane. Na kraju sam na vagu stavio četiri bisage i rack-pack. Sitne kapi znoja počele su mi izbijati na čelo. Zamalo sam premašio dozvoljenih dvadest dva kilograma sportskog tereta i dvadeset kilograma prtljage. Svaka dodatna kila skupo se plaća. Nisam želio saznati koliko. Budžet mi je strogo ograničen na deset eura dnevno. Sve iznad toga steže mi pojas. Sve ispod toga čista je fikcija.
Zagrlio sam Evu. Dugo se nismo razdvajali. Činilo mi se kao da je vrijeme stalo. Ne bih imao ništa protiv. Zauvijek bi ostali sjedinjeni u magiji vječne ljubavi.
U stvarnost su me vratili policajci koji su me temeljito pregledali. Iz ručne prtljage su izvadili dvije kamere, mnoštvo SD kartica, mobitel, tablet, fotić.
- Što će ti toliko elektroničke opreme?
- Snimam putopis. Namjera mi je proći Europu od sjevera do juga. Biciklom.
Nisu mi zaželjeli sretan put. Možda su sumnjali da sam terorist. Mene je mnogo više od terorista zabrinjavalo stanje Aeroflotove tehnike.
Sjedala u SU 2041 bila su uska i neudobna. Stjuardese su se smješkale umjetnim smješkom. Ubrzo smo zarolali po pisti i otkinuli se od zemlje.
Najbrže i najlakše je putovati avionom. No, to je dio puta koji mi se najmanje dopada. Za dva sata prevalit ću put od dvije tisuće kilometara.
Najvažniji je kompromis sa samim sobom i procjenjivanje vlastitih mogućnosti
Pored mene je sjedila mlada Ruskinja. Duga plava kosa padala joj je preko porculanskog lica djelomično prekrivajući rumene bucmaste obraze. Nezainteresirano je gledala kroz prozor iza kojeg je vjetar raščupavao vunaste oblake. Stavio sam slušalice, pustio Calexico i zatvorio oči. Energične melodije mariachi truba s temama spagheti westerna aktivirale su mi misli.
Svatko je od nas na osobnom putovanju. Osjetila se usklađuju prema široj realnosti. Izbor sredstva zavisi od ukusa. Putovanje biciklom je komplicirano. Zacrtana ruta te nikad ne vodi gdje planiraš. Najvažniji je kompromis sa samim sobom i procjenjivanje vlastitih mogućnosti. Održavanje morala je svakodnevna mantra. U tom slučaju jako je važno poslušati svoj unutarnji glas i nastaviti prema nepoznatom. Pri pomisli što me čeka idućih nekoliko tjedana naježile su mi se dlake na rukama.
Sve je počelo tako da sam sjedio u kafiću i pio čaj. Na radiju su bile vijesti. Neko vrijeme sam proveo razmišljajući. Tko bi znao: da li je situacija u Hrvatskoj i svijetu toliko očajna kako je prikazuju mediji? Da li su u drugim zemljama ljudi slobodniji, sretniji? Popio sam zadnji gutljaj i zatražio račun. Konobar me nije ni pogledao. Držao se kao da sam ga uvrijedio time što sam došao.
Na terasi su dva golobrada mladića glasno raspravljala o stanju u Hrvatskom nogometu. Pokušao sam ih smiriti ali onda su se okomili na mene. Takvo ponašanje bilo mi je odvratno poznato. Toliko poznato da sam se morao od njega maknuti. Napravio sam brzu analizu svojeg financijskog stanja. Servis za bicikl je plaćen. Oprema je od prošlog putovanja u bisagama. Još je samo trebalo kupiti kartu. Odredište je moralo biti daleko kako bih mogao obići što više zemalja. Finska se činila kao odličan izbor.
Iz razmišljanja me trgnuo pilotov glas. Nerazgovjetno je promrmljao nešto na ruskom. Čuo se zvuk škljocanja sigurnosnih pojaseva. Krilca na avionu su se zaokrenula. Povećao se pritisak u ušima. Poželio sam popiti nešto kratko i oštro ali stjuardese su nestale iza zavjese. Vani se polako mijenjao pejsaž. Kuća je bilo sve više, zgrade su postajale gušće, automobili na cestama počeli su se raspoznavati.
Odmah nakon slijetanja putnici su zapljeskali. Mlada ruskinja se još više zarumenila. Podsjećala je na drvenu bachushku čudesno oživljenu.
Posljednji put sam bio na Moskovskom aerodromu kad sam se vraćao iz Indije. Čekao sam na transfer dvadeset sati. Kao i uvijek kad se vraćaš s puta, bio sam dekintiran. Čak sam morao podmititi Indijskog carinika, dajući mu posljednju jabuku, da mi ne zaplijeni srebro što ga bio pronašao na dnu mog ruksaka. Bio je to jedini izbor: samo prodajom jeftinog nakita mogao sam vratiti dio novaca.
Pronašao sam jedno zavučeno mjesto gdje sam mogao mirno spavati na podu. Danas je na tom mjestu trgovina sa suvenirima. Do idućeg leta dijeli me šesnaest sati. Bila je to najprihvatljivija opcija za avionsku kartu. Vremena imam dovoljno. Novaca uvijek premalo.
Održavanje morala je svakodnevna mantra. U tom slučaju jako je važno poslušati svoj unutarnji glas i nastaviti prema nepoznatom
Izvadio sam tablet kako bih zapisao prve dojmove, ali aktivnosti su bile onemogućene. Prošavši kroz rendgen nesretni uređaj se resetirao na početne postavke. Ponovno sam morao skidati sve programe. Moj otpor prema elektronskim spravama još se više povećao.
Nakon pet sati lutanja po bezbrojnim dućanima Sheremetyeva, gdje samo suhi sendvič od sira i bočica obične vode probijaju moj dnevni budžet, iscrpljen i pospan, poželio sam pitati prodavačicu u suvenirnici da me pusti spavati na mojem mjestu. A onda sam ugledao dvije sjedalice bez naslona za ruke. Osjećaj koji me obuzeo bio je jednak onom kad gladan nakon izlaska uđeš u pekaru i ugledaš posljednji burek. S rukama pod glavom ispružio sam se preko oba sjedala, dok me ugodni ženski glas što poziva na zadnje letove vukao u mekani prostor sna.
Ujutro sam bio ponovno u zraku. Nepunih sat vremena kasnije sletjeli smo u Tallinn. Podigao sam bisage s pokretne trake i čekao da stigne bicikl. A onda se traka zaustavila. Putnici su pokupili posljednje torbe i razišli se.
Zbunjen i pospan otišao sam do ureda za izgubljene stvari. Mladić s urednom frizurom i okruglim naočalama je s nekim pričao na telefon. Nezainteresirano me saslušao.
- Ne. Nikakav bicikl nije došao iz Moskve.
Odmah sam se razbudio. U meni su se miješali osjećaji nemoći i bijesa.
- I što sad da radim?
- Ostavite broj telefona. Javit ćemo vam ako bicikl stigne.
- Nemojte mi samo reći da je idući let tek sutra...
Nasmiješio se. Činilo se da sam pogodio. Meni nije bilo do smijeha.
- Takve situacije su uobičajene kad se leti iz Moskve - rekao je glasom doktora koji mora reći pacijentu da boluje od neizlječive bolesti.
Podigao je slušalicu i nastavio razgovor.
Razumio sam ga. Desetljeća iskorištavanja u režimu bivšeg SSSR-a obrisale su emocije.
Obeshrabren, strpao sam bisage u lock room, sjeo na autobus broj dva, i zaputio se u najjeftiniji hostel. Soba za dvadeset eura bila je u rangu s onom azijskom za četiri dolara. S stropa je visjela žica s žaruljom, a na zidovima od knaufa nije bilo prozora. Bila je to nekadašnja prostorija za metle u koju su nagurali jedan stari krevet i rasklimani pisaći stol. Jedini izvor zraka dolazio je iz uske ventilacije na stropu. Platio sam račun i zaputio se direktno u luku.
Za kratko vrijeme plovio sam na brodu za Helsinki.
Tri sata preko Finskog kanala prošla su brzo i dinamično. Na velikom brodu Viking line-a s mnoštvom putnika iz skandinavskih i baltičkih zemalja svega se nagledaš. Finci na kolicima vuku kartone piva. Starije gospođe opsesivno igraju rulet. Band u discu svira rock'n'roll glasno i loše. Na palubi sam upoznao jedan bračni par iz Latvije koji putuje po Baltičkim zemljama biciklom. Ispričao sam im svoj slučaj. Žena me pogledala samilosno.
- Zar nisi znao? S Rusima uvijek problemi.
Na glavnom trgu u Helsinkiju prišao sam jednom tipu u odijelu s aktovkom u ruci. Bio je visok, snažan i plavokos. Njegovi preci bili su neustašivi Vikinzi. Samo nemilosrdni ratnici odlazili su u Valhalu. Upalio mi se signal za opreznost.
- Hej! Snimam putopis i pišem kolumnu za jedan Hrvatski portal. Možeš mi reći kako ljudi žive u Helsinkiju? Mislim zabava, noćni život i to...
Iza naočala s debelim okvirima podigle su se guste obrve. Ugledao je kameru u mojoj ruci a zatim me odmjerio. Problem kod snimanja putopisa je što se većina ljudi naljuti kad vide da ih snimam.
- Zašto ne odeš na internet? Tamo ti sve piše.
- Smatram da mi Google može biti najbolji prijatelj ili najgori neprijatelj. Nastojim ga što više izbjegavati. Nemam čak ni svoj profil na fejsu.
Okrenuo se kako bi otišao a onda se predomislio.
- Vidiš onaj tamo bar? To je najpoznatije mjesto u gradu. Tamo ćeš saznati sve što te zanima.
Zetor je smješten u jednoj od najpopularnijih ulica u gradu ako je suditi po broju pozera. Nešto poput zagrebačke Tkalče, samo što ovdje ljudi doista imaju love. Djevojke su šetale u parovima. Ono što im je ispadalo iz dekoltea nije imalo veze s čovjekovom anatomijom nego s halucinogenim vizijama Timothy Learyja.
Ušao sam unutra i ostao zatečen. Ono što kafić čini popularnim nije moderno uređenje unutarnjeg interijera kakvo se može naći u svakom gradu. Upravo suprotno. Rustikalni drveni šank, kotači od konjskih zaprega, diskretna rasvjeta i tiha glazba odaju dojam kao da si se vratio nekoliko desetljeća u prošlost. A kad ti se oči naviknu na polutamu otkriješ da prostorom dominiraju četiri traktora savršeno uklopljena u ambijent. U pozadini je svirao jazz.
Odmah sam izvadio kameru. Prišao mi je konobar. Bio je visok i ćelav. Kadrovi su bili predobri da bih je odmah ugasio. Pitao sam ga otkud ideja za takav tip kafića u centru grada. Na moje iznenađenje bio je vrlo susretljiv i pričljiv, a kamera ga nije zabrinjavala. Objasnio mi je da stari Zetorovi traktori, kakvi se više ne proizvode, u mladim ljudima izazivaju vrlo pozitivne emocije. A kako oni žele privući što više gostiju iz nekadašnjeg Istočnog bloka, ideja je više nego originalna. Pomislio sam kako bi bilo zgodno da Zagrebu postoji kafić u kojem bi djevojke na disco rolama posluživale goste u autima na parkiralištu u stilu 50-ih.
Poželio sam popiti pivo ali sam odustao ugledavši cijene. Konobar se nije iznenadio. Pretpostavio je da dolazim iz neke zemlje s turbulentnom prošlošću.
Nastavio sam besciljno lutati gradom obraćajući pažnju na zanimljivosti poput Luteranske crkve. Dan se razvukao u beskonačnost. U devet sati navečer sjeverno sunce je odbijalo zaći. Uporno je pružalo svoje zrake kroz oblake. Ta je čarobna svjetlost oživjela prostornu dubinu, pretvorivši nebo u čudesni hologram.
Ponovno sam bio na brodu. Vraćao sam se u Estoniju s nadom u srcu da ć
u uskoro dobiti svoj bicikl.
