Oh, yes London! Prvi susret s britanskom 'cool' metropolom

London. My dream city. Skakala sam od sreće od trenutka kad sam saznala da (da!) ja zbilja idem u London. Svi moji dosadašnji planovi o postdiplomskom studiju i životu u Londonu neslavno su propali pod realnošću podignutog kredita, obveze prema poslu naravno i možda malo, ali samo malo - straha od samoće. No dobro, to je i dalje grad koji me magnetski privlači i istog trena bih mogla ostati u njemu živjeti zauvijek. Barem tako sad mislim. 

Pripreme su počele - samo mjesec dana prije. Ryanair, Zadar, kombiniranje karata, računanje, preračunavanje, ali da - let iz Zadra je bio najisplativiji. No i to ima svoju zamku. Povratna autobusna karta iz Zagreba (180 kn), karta od autobusnog aerodroma u Zadru do aerodroma (30 kn u jednom smjeru), plaćanje prtljage (ako ne putujete u vrijeme posebnih akcija pa to tada košto oko 20 eura)... Da, let je najjeftiniji, ali dodatni troškovi ga ne čine takvim. 

Lekcija - izračunati dodatne troškove prijevoza do aerodroma, plaćanje prtljage i naravno takse. Tada provjeriti koja od tih opcija je najisplativija, pa se tek onda uvjeriti ili razuvjeriti koliko je niskobudžetna kompanija najisplativija.

Ja, nenavikla na manjak vremena za pakiranje, zbog gužve na poslu pakiram se večer prije. Još uvijek ne vjerujem, pred očima vidim pokvareni avion i štošta što bi moglo pokvariti ovaj moj toliko željeni put... No sve prolazi u redu i ja napokon dolazim u tu vrevu. O da...to je to što sam platila i što sam željela. Kozmopolitski grad, prepun raznolikosti, gužve, strke, a i dalje vlada mirna uljudnost. Svi su mirni, pristojni i što je nama Hrvatima najčudnije - pristaše svih zakonskih i uredovnih propisa. 

Potpuno banalan primjer, ali "keep right" ili "drži se desne strane" apsolutni je zakon u londonskom metrou. I svi ga poštuju. Na pokretnim stubama svi stoje s desne strane jer piše "keep right" da oni kojima se žuri mogu brže proći pored vas. S obzirom na hrvatski prkos, nekako si mislim, da to baš i ne bi prošlo kod nas. Svi ovi znakovi "keep right" bili bi išarani i sigurno popraćeni komentarima, psovkama i...ok, ne želim razmišljati šta bi sve pisalo tu. 

Prvi susret s londonskim tubeom, nakon cjelodnevnog putovanja pomalo "smara". Crvena linija, žuta linija, smeđa...ne, jedna je zatvorena, moramo drugim putem... Glavom mi samo prolazi, ja ne mogu misliti na ovo sad i hvala Onom gore što uz sebe imam frendicu koja je to već prošla, bila ovdje i snalazi se za sve nas četiri. 

Ono bez čega se ne može u Londonu je Oyster

Karta za londonsku podzemnu željeznicu, tzv. Oyster, je "must have" i nema izvlačenja. Ja sam svoju dobila od prijateljice koja je već bila tu. Može se kupiti na svakom većem stajalištu metroa/tubea/podzemne željeznice i zadržati na povratku, a može se i vratiti i za povrat dobiti tri funte. Za četiri do pet dana u Londonu na Oysteru je dovoljno uplatiti oko 25 funti. Svaki put kad ulazite u tube morate je prisloniti na elektronski čitač i isto to ponoviti na izlasku iz tubea. 

U slučaju da su prolazi na ulazu pokvareni, nemojte misliti da ćete se izvući i uštedjeti koji peni. Sljedeći put kad ponovno uđete u tube, bit će vam zabranjen prolaz do vlakova, a pristojni policajci koji imaju svoju kućicu na svakom stajalištu vas ispratiti do blagajne i ljubazno objasniti situaciju.

"Yes dear" ili "Da, dušo..." je uobičajena rečenica svih londonskih službenika. Kao i "sorry dear, but"... Uljudni su i pristojni sa svim turistima sve dok ste i vi takvi. Zato iako vam piše da čitači Oystera ne rade, fino prislonite svoj Oyster bez obzira na to. 

Smještaj - ovoga puta pametan izbor 

Budući da smo nas četiri već prošle svakakve smještaje na putovanjima i živjele po studentskim domovima te proživjele čari i hostela i hotela, ovaj put smo odlučile poslušati iskusne i ne zezati se sa smještajem. Odabrale smo Hotel Tune u samom centru, u četvrti Westminster, a smatra se Ryanairom hotela. U prijevodu, to je niskobudžetni hotel koji može imati zvjezdica koliko želite, tj. prema uslugama koje odaberete. 

Hotel je blizu svega, što nam je bilo najbitnije. Za 10 minuta tubeom ste u Oxford Street-u (šoping meki), Houses of Parliament i Big Ben je na pet minuta pješke, a jedan od najudaljenijih kvartova Camden na 20 minuta tubeom. Prava sitnica za London. 

Drugo, ovaj hotel je savršeno čist i uredan. No sobe su jako male. Spremni ste za tih 8 kvadrata o kojima ste pročitali na njihovoj internet stranici, no šok nakon ulaska u sobu je neizbježan. Kupaonica je veličine brodskog wc-a, ali u njoj imate sve potrebno - tuš, umivaonik, wc školjku. Ukoliko ovaj hotel nudi ponudu paketa za manje novca, dobro provjerite što je u tome uključeno. Mi smo uzeli paket s TV-om (da, i to se plaća), ručnicima, sušilom za kosu i jednim doručkom. No doručak je u obližnjoj kafeteriji, a uključuje jedno od peciva po izboru (kroasan, kroasan s čokoladom i pužić s cimetom), srednju kavu s mlijekom i juice. Nema obilnog doručka. Cijena kave je otprilike svugdje ista od 2,20 do 3,50 funti. Ne baš jeftino. Za četiri noćenja cijena u ovom hotelu je oko 1300 kn po osobi, a sve možete obaviti online i platiti kreditnom karticom.

Šoping, šoping i gdje ga obaviti?

Za sve žene, i naravno muškarce, moja najtoplija preporuka je ići u London u vrijeme rasprodaja, bilo ljetnih ili zimskih. Isplatit će se bez obzira na cijenu avionske karte i smještaja. Jer u Londonu za vrijeme rasprodaja možete kupiti odlične sportske stvari, poput trenirki za doslovno 100 kuna, a obične majice za 3 funte. U Primarku (irskoj verziji H&M-a) možete se nakupovati svega za stvarno male novce. A to podrazumijeva da torbice koštaju 4 funte (30-ak kuna), večernje haljine 10-ak funti, gomilu accessoriesea za funtu i tako dalje. I najbolje od svega - roba je kvalitetna. Primark je dobro posjetiti već prvih dana, kako biste znali omjer cijena kod njih i u drugim dućanima, a i vidjeli što ima. No u Oxford Streetu je još toliko toga da svatko može naći nešto za sebe.

Ipak, ako možete, sačuvajte se i za Camden. Ova rockersko-punkerska četvrt može se opisati riječima, ali se definitivno treba doživjeti. Jedan savršen spoj raznovrsne hrane, marketa, oslikanih pročelja kuća, pubova i romantičnih potočića. 

Omiljeno mjesto ili hot-spot!

Sve što vam kažu da treba vidjeti u Londonu, zaista i treba. Big Ben, Trafalgar Square, smjenu straže ispred Buckinghamske palače, nacionalne muzeje... Da, sve se isplati vidjeti. Najljepše ga je prohodati i doživjeti, iako je poseban doživljaj i vožnja brodom po Temzi ili u double deckerima. Ono što je meni ostalo u sjećanju kao najljepši dio je križanje sa zapadne strane mosta Westminster. Od hotela do njega imali smo oko pet minuta pješice. Kvart kojim smo prolazili je klasični gradski kvart, ni po čemu poseban. 

No taj kut otvara sasvim drugačiji London. Odjednom, prestaje granica sivog kvarta i otvara se pogled na veličanstvenu palaču Westminster, istoimeni most i Big Ben. Parliament ili Westminster Palace redovito je okupan suncem i ta golemo žuto zdanje dođe kao instant-podsjetnik da ste trenutno u Londonu, ne baš tako malom gradu, ne baš tako slabe povijesti i ne baš tako male financijske moći. 

Dojmio me se i Camden i National Gallery, ali ovo je moj londonski hot-spot. 

Muzeji i što još vidjeti

Mnogo je toga u Londonu što se ne bi smjelo propustiti, ali to bi zahtijevalo barem mjesec dana ostanka. Ono što sam doista htjela vidjeti je Natural History Museum, ali nisam. Nisam stigla. No zato sam potpuno neočekivano završila u National Galleryju. Mala napomena: ulazi u sve muzeje u Londonu su besplatni. Osim za posebne izložbe, no one su najčešće odvojene na samo jednom katu tako da svejedno možete vidjeti ostatak. 

Ništo neobično u tamošnjim muzejima je vidjeti cijele razrede djece kako crtaju, imaju radionice ili jednostavno razgledavaju. Njihovi muzeji su neprestano krcati. 

Dakle - National Gallery. Mjesto umjetničkih djela brojnih velikana - Monet, Picasso, Tizian, Vermeer, Cézanne, Rembrandt, Rubens, Michelangelo pa i van Gogh. U ovom muzeju se nalaze slavni van Goghovi "Suncokreti". Budući da mi je slikarstvo visoke renesanse bila tema maturalne radnje i da se vrlo dobro sjećam ovih slika, imala sam osjećaj da sve ovo oko mene nije stvarno. Ali je. I prekrasno je. I da, ja sam u Londonu koji ima tako dobre muzeje. No ja sam se u tom trenutku morala podsjetiti na to. 

Tate - postoje dva Tate muzeja. Tate Modern i Tate Britain. Mi smo vidjeli Tate Modern. Jedan je od posjećenijih u Londonu i budi veliko zanimanje. Fora je, dojmljiv je, ali meni osobno je National Gallery ostao upečatljiviji.

Vrijeme: Kiša, pa šta?

London je poznat po svojim kišnim danima i tmurnom izgledu, ali kiša u Londonu je doista manje bitna. Da, ima je, London može biti vrlo siv, uostalom kao i Zagreb, ali toliko je pun dobro očuvanih viktorijanskih megalomanskih građevina i uređenih parkova da se sivilo često jednostavno rasprši u prekrasnom pogledu koji se pruža.

Ljudi - Londoneri su ugodno iznenađenje

Kad sam se vratila iz Londona u Zagreb, upoznala sam jednog Talijana koji već 12 godina radi u Londonu i u Hrvatskoj je bio poslovno. Na moje oduševljenje ljudima u Londonu, reagirao je pomalo skeptično. Uz objašnjenje: Londoneri su super prema strancima i jako su ljubazni jer žele ostaviti takav dojam. No kad počnete živjeti s njima, maske padaju i oni nisu baš takvi kakvima se čine. Dapače, znaju biti vrlo teški i prgavi. 

Zapravo, potpuno sam sigurna u to iz jednog zdravo-logičkog razloga, a to je da ne možeš vječno biti ni divan ni raspoložen, i kao kod svakog dužeg poznanstva - moraš se tu i tamo malo razočarati. No ono koliko smo ih mi upoznali, nismo se razočarali. Svi su doista maksimalno ljubazni, uputit će vas gdje treba, neće vas zavarati i zbilja će se potruditi oko vas. Po odlasku iz Londona, doživjela sam vrlo ugodan, kavalirski susret. Kao svaka žena tijekom tih pet dana, nisam odoljela šopingu. Dapače, bila sam vrlo zadovoljna. Ali zato sam od početnih 13 kg kofera došla na 22 kilograma. S takvim koferom baš i nije jednostavno prelaziti razine metroa, no stoički sam to podnosila. Tako mi i treba kad kupujem kofer koji sam ima pet kilograma, mislila sam si. 

Sve do zadnje razine gdje me ponovno čekalo tri reda stubišta. Tad sam zastala i zamolila cure da mi pomognu kad odnesu svoje torbe. No upravo u tom trenutku je stigao jedan vlak, vrata su se otvorila i gomila ljudi je nahrupila. Držeći se svoje desne strane, pomaknula sam se maksimalno u stranu da ne bih nikome smetala jer svi žure. I tada se pojavio jedan gospodin u kasnim 30-ima, u ružičastoj košulji i sivim hlačama od odijela i ponudio pomoć. Objasnila sam mu da "hvala, ne treba, prijateljice će se sad spustiti", no nije se dao. Ja sam i dalje govorila "da je moj kofer pretežak i da doista nije potrebno", no inzistirao je.  Vidjela sam da je i njemu pretežak, a uz to je i glomazan i da ga nije jednostavno nositi. No on ga je šutke prenio, ja sam mu se zahvalila i on je otišao. 

Bila sam pod dojmom, jer mislim da naši dečki nisu toliko ljubazni i rijetko da bi se tako ponudili. A i ako bi to učinili, vjerojatno bi još malo ostali razgovarati s četiri djevojke i raspitali se mogu li im pokazati grad.

Lekcija - dobro razmislite o koferu koji nosite na put zrakoplovom.

I da, unatoč uvriježenom mišljenju - Englezi su zgodni. Visoki, svijetli, modno osviješteni, ali uz puno zadržavanje muškosti. 

Put nazad, problemi s prtljagom i na što sve treba paziti

Nekad davno, kad sam prvi put kretala na put avionom, također Ryanairom, sve sam pročitala o prtljazi i pravilima. Mislila sam da sam to zapamtila. Ali nisam. I to se ispostavilo kao bitna greška. Iako smo krenuli na vrijeme iz centra Londona na bus do Stansteda (aerodroma s kojeg smo polijetali), zapali smo u rush-hour, i umjesto sat vremena, do aerodroma putovali 2 sata. Još jedna greška - na rush hour nismo računali. 

Stigavši na check-in gospođa je naravno ustanovila da je moja torba preteška jer je u Ryanairu dozvoljeno po torbi maksimalno 15 kilograma. Uputila nas je da nadoplatimo no ubrzo smo shvatile da se nadoplata na automatima odnosi na plaćanje po kilogramu, a ono košto 20 funti po kilogramu! Sad me upućuje da kupim novu torbu što i želim jer očito je da neću proći ovako. No u tom trenutku izlazi druga gospođa i govori: Ako želite svoju prtljagu ukrcati u ovaj avion, morate je ukrcati sad. Jer imate još minutu.

Moje cure, koje su već poslale svoje kofere, ostale su samo s ručnom prtljagom i u tom je trenutku sve krenule otvarati. Glavom mi je prolazilo "sva sreća da sam ovako lijepo složila kofer" jer su našu mini-dramu znatiželjno promatrali cijeli redovi oko nas. Premjestile smo moje stvari na brzinu, koliko je kod koje stalo, a ja sam uzela još jednu torbicu i vrećicu s cipelama. Sve je super, točno 15 kg pokazuje vaga i ja mirno i sretno prolazim kroz sve kontrole. Zadnja provjera na gateu i boarding pass, gospođa policajka kaže: 

Sorry, my dear but you have to have just one bag. (Oprosti dušo, ali moraš imati samo jednu torbu u avionu). 

Gledam je s nevjericom jer sam u glavi već izračunala da je nemoguće stisnuti sve moje balerinke u jednu torbicu i tu torbicu staviti u drugu, tek mrvicu veću. Ok, bacam još nešto stvari koje mi ne trebaju, ali i dalje nije dovoljno. Kažem joj da ne ide, ali sve što dobivam je "sorry dear". U jednom trenutku se okrećem i vidim da više nikoga nema oko mene i da su svi u avionu. Vrijeme polaska je prošlo. Mene se čeka. Ok, sad mi je već neugodno, na rubu sam suza i imam još 30 funti u džepu, a moje kartice iz nekog razloga ne prolaze u Londonu. I ovo sad već traje 15-ak minuta.

Još jednom je pogledam, i sad već drhtavim glasom objasnim da je nemoguće staviti ovo sve u jednu torbu i da, stvarno mi je žao, ali ne mogu ništa više baciti... No ovoga puta, umjesto "sorry dear" je bilo "Ok, prođi, ali da to više nikad nisi napravila". Golemi uzdah olakšanja. Utrčavam u avion, sad već raspuknute vrećice s cipelama i još jedan šok. Avion je ogroman i ja svoje cure ne vidim. Avion već izlazi sa svog mjesta jer kasni s polijetanjem. Hodam i hodam i sad sam već u laganoj panici.

Zovemo se na mobitel, jedna već plače jer ne zna gdje sam, a ja i dalje hodam dok avion kreće. Napokon ih ugledam, potrpam stvari i sjedam. Potpuno su zabrinute za mene, osim ovog zadržavanja i zbog moje ne velike ljubavi prema polijetanju. No taj šok sa zadržavanjem se ispostavio kao odličan jer me više ni čega nije bilo strah. Ni polijetanja, ni visine, a mučnina u želucu mi je bila najmanji problem. Let do Zadra je bio savršen. I zalazak sunca u avionu. 

Lekcija - ne kupuj pretežak kofer. Uvijek čitaj upute o prtljazi i dobro provjeri gdje se što koliko plaća i s kojim avioprijevoznikom. 

Stigli smo u Hrvatsku. Tu večer je bila pomrčina Mjeseca. Bila sam sretna. Doma su me čekale lijepe promjene. No do Zagreba neugodno iznenađenje - "gospodin", koji je namjerno sjeo sjedalo iza nas, iako je autobus bio poluprazan je najprije bio seksualno neugodan prema mojoj prijateljici, a potom i prema meni. Welcome to Croatia, pomislila sam. I sjetila se onog gospodina iz Londona.