Komentar: Digli su noseve u krivo vrijeme, iz krivih razloga

Mediji nisu ni krivi za poraze naših rukometaša. Nisu ni za onaj od Srbije. Mediji samo rade svoj posao. Primjećuju, opisuju i prenose. Analiziraju i komentiraju

Srušili su Španjolce, uzeli broncu i - zašutjeli. Rukometaši su, ljutiti na pisanje nekih medija nakon poraza od Srbije, opalili “silenzio stampa”. 

Ni prvi ni zadnji u svijetu sporta, ali i s potpuno krivim tajmingom. Dok je nacija slavila njihovu broncu, oni su se istoj toj naciji odbili obratiti. Jer odbijanjem da svoje misli podijele s novinarima zapravo su odbili reći što misle svojim navijačima. 

Između ostalih, i onima koji su zbog njih stavili glavu u torbu i krenuli za Novi Sad. Ne znam gdje su točno pronašli razlog za sveopću ljutnju, ni to nisu objasnili. No znam da je dio navijača nakon Srbije bio prilično oštar prema njima. Mediji? Pa oni baš i nisu... Nitko ih nije “poderao” zato što su izgubili najvažniju utakmicu turnira od dvije klase lošije momčadi. Ne, to smo nazvali lošim danom i spletom okolnosti, o čemu se i radilo. Da su dobili, digli bismo ih do nebesa, vjerojatno bi u tome i pretjerivali. Nažalost, nisu dobili. 

Ali jednako kao što nisu zaslužni za njihove pobjede, mediji nisu ni krivi za njihove poraze. Nisu ni za onaj od Srbije. Mediji samo rade svoj posao. Primjećuju, opisuju i prenose. Analiziraju i komentiraju.

Ako najbolji igrač i izbornik jedan drugoga psuju na klupi, to je priča. Da, priča je, koliko god njima takva komunikacija bila normalna i uobičajena. Nekome drugome možda nije. No oni su se naljutili i tako, čini se, željeli pokazati zajedništvo. Da sam zločest, rekao bih da su s tim zajedništvom zakasnili otprilike dva dana. Ali nisam zločest...