Brojne zvijezde premijerno su gledale 'Plavu boju snijega'

Novi naslov zagrebačkog Gradskog kazališta Žar ptice, predstava "Plava boja snijega" po tekstu Grigora Viteza, premijerno postavljena u subotu u režiji Lea Katunarića, vesela je i dinamična inscenacija poznatoga igrokaza u stihovima, kojom to dječje kazalište uspješno približava književnost sredine 20. stoljeća suvremenim malim gledateljima.

 Podnaslovljena kao "priča za čitanje i pokazivanje", priča u stihovima iz Vitezove zbirke "Kad bi drveće hodalo" prvi je puta objavljena daleke 1959., no "Plava boja snijega" svojom je temom i pristupom svevremensko scensko djelo koje je istodobno i bajka za djecu, i šaljivi igrokaz na rubu satire za mladu publiku.

 Osnovna linija priče oslanja se na bajku: u dalekoj zemlji Murabiji živi dokon i mušičav kralj Karaslav (Marko Hergešić) okružen savjetnicima sumnjivih motiva i sposobnosti kojima, ipak, bespogovorno vjeruje. Njegova kći princeza Krizantema (Dunja Fajdić), sušta je suprotnost, očajna što je povlaštena i što ne smije ništa "biti", osim što je princeza.

 Princeza se, naravno, zaljubljuje u jednostavnoga pastira Kalopera (Petar Atanasoski), a upravo će on biti taj koji će se u presudnome trenutku jedini suprotstaviti kralju, kojemu je omiljena zabava naređivati ne samo ljudima već i stvarima i pojavama.

 "Dosad su trešnje cvjetale kako su htjele, a odsad nek' budu trešnje – jele", kaže kralj, pa naredi da umjesto cvrčaka ovce cvrče, on sam od dosade odsad lijevom nogom će jesti, i to maglu s orasima, a snijeg, kad padne, plave boje će biti.

 Tko se usudi tvrditi drugačije bit će osuđen na smrt, pa tako Kaloperu zaprijeti ozbiljna nevolja kada tvrdoglavo na sav glas ustvrdi ne samo da snijeg nije plav, već da to uopće ne pada snijeg, već cvijeće.

 Bajka ne bi bila bajka da nema sretan kraj – priča ni na trenutak nije ni tragična ni mračna; kralj trenutno poklekne pred očajem svoje kćeri jedinice i pristane pastiru poštedjeti život ukoliko ovaj odgovori na tri pitanja dvorskoga mudraca. I to nije sve – obeća mu čak i ruku svoje kćeri i pola kraljevstva.

 Kako dvorski mudrac Kačkavalj (Zoran Pribičević) uopće nije mudar, pitanja su toliko jednostavna da na njih može odgovoriti i najmanje dijete u gledalištu, i tako se sve sretno završi.

 Brojne su pouke toga djela – ulogu pripovjedača ima Dvorska luda (Vesna Ravenšćak Lozić), čija mudrost poručuje da vanjština često ne odražava nutrinu, pastirova sudbina pokazuje da se isplati biti hrabar i svoj, a nije zanemariva ni snažna poruka ženske emancipacije skrivena u očajnom vapaju princeze jer nema nikakvo zanimanje – učili su je "samo glavom kimanje".

 No, ono što je najveća vrijednost toga djela njegovi su stihovi – čitav igrokaz napisan je u sroku, u dijalozima punim šaljive ironije.

 Inscenacija Lea Katunarića u Žar ptici može se pohvaliti odličnom glumačkom podjelom, koja je te stihove izvrsno prenijela, uz pravu dozu suptilnog humora, dječjeg glupiranja i teatralne ozbiljnosti, i u dinamičnoj scenskoj igri koju je koreografski osmislila Zrinka Lukčec tako da je istodobno zanimljiva suvremenoj dječjoj publici, a da pritom nije prenapučena gestama i gegovima koji bi odvlačili pozornost od samoga teksta.

 Šaroliki detalj toj kazališnoj igri daju Vini Jurčić, Robert Španić, Boris Barukčić i Josip Brakus, koji glume stražare, dvorjane i građane Murabije, ali po potrebi i cvrkuću, rokću, laju i mijauču, te trube i bubnjaju.

 Vizualno je predstava smještena u svijet u kojemu je scenografija Dinke Jeričević sastavljena od preslagujućih elemenata napravljenih u stilu vitraja, dok su kostimi Dženise Pecotić šaroliki i odražavaju osobnosti koje ih nose, pa je tako kralj obučen u stilu Pipi Duge Čarape, pastir nosi suknju, a oklop prepredenog generala Razbinosa (Ante Krstulović) lako se preobražava u skrovitu kukuljicu u kojoj se u trenu može sakriti i prisluškivati.

 Katunarić je dio stihova adaptirao za songove, isporučene kao vesele pjesmuljke u koje je Mario Mirković umiješao ponešto elemenata koračnica, borbenih pjesama, pa čak i ojkalica.

 Dječja maštovitost u središtu je interesa i velikoga pjesnika Grigora Viteza i predstave koju, iako je prema najavi namijenjena djeci od 7 godina naviše, sasvim sigurno dobro mogu razumjeti i u njoj uživati i nešto mlađa djeca.

 Po čemu se razlikuju jeleni od žaba zelenih, i zašto na hrastu zečevi ne rastu? Odgovori na ta pitanja u snovitu svijetu napučenu likovima s imenima kao što su Karaslav, Krizantema, Kačkavalj, Razbinos i Kaloper, donose sretan svršetak za sve protagoniste predstave koju je mala premijerna publika pratila sa zanimanjem, te nagradila oduševljenjem i aplauzom.