Stephan Macchi: Ja sam se tukao zbog slijepog oca...

24sata: Kad ste odlučili biti kuhar?
Sa 17 godina upisao sam školu za kuhara i počeo se time baviti, ali već sa sedam sam znao da želim biti kuhar i počeo kuhati. Nikad me nije privlačilo nijedno drugo zanimanje niti sam radio bilo što drugo. Uvijek sam volio dobro jesti, sve probati, i bio prvi za stolom. Znao sam da imam dar za kulinarstvo, ali i da trebam puno vježbati. Jer uzalud vam talent ako ga ne razvijate.
24sata: Kuha li bolje vaš otac ili majka? Tata je radio tri jela, ali su bila fantastična: mousse od čokolade, slatki omlet od banane i ruma te jaja s pomfritom. Mama je dobro kuhala, a njena mama izvanredno. Bakina knjiga bilježaka iz dvadesetih godina s receptima za velika obiteljska okupljanja jedna je od najvrednijih stvari koje imam.
24sata: Kako su se upoznali vaši roditelji? Tata je sa 16 godina, nakon prometne nesreće, ostao slijep, a mamu je upoznao jer ga je poučavala Brailleovu pismu. Tad je bila učiteljica, a poslije je radila kao medicinska sestra u umobolnici. To je težak posao, ali mislim da joj je bilo još teže odgajati četiri sina.
24sata: Jeste li se s braćom često tukli? Bilo je i toga, a nas četvorica stalno smo završavali u bolnici zbog padova i raznih pothvata. Mama je ludjela zbog toga. Ja sam bio najgori, sjećam se da mi je s 14 godina liječnik u bolnici rekao da više nema mjesta u mom kartonu za najnoviju ozljedu. Lomio sam koljeno, palac, rebra i gležanj dva puta. Dva puta sam razbio glavu i jedanput ozlijedio oko.
24sata: Kako je očeva sljepoća utjecala na vaše odrastanje?
Kao dječak i tinejdžer nekoliko sam se puta potukao jer su mi se smijali i zadirkivali me što vodim oca za ruku. Kad si mlad, teže je kontrolirati emocije. Danas znam da me očeva sljepoća učinila tolerantnijim čovjekom.
24sata: Gdje ste odrasli? U Parizu, u ne baš mirnom kvartu. Bilo je dosta droge i kriminala. Kad sam imao 18 godina, narkobanda mi je ubila prijatelja, izboli su ga noževima u nekom podrumu. Ne znam zašto. Mnogi moji prijatelji i poznanici završili su u zatvoru. Mene droga i kriminal nikad nisu zanimali pa sam, eto, dobro ispao.
24sata: Bili ste 1993. u ovim krajevima? Htio sam pomoći i prijavio se u UNPROFOR. Sedam mjeseci vozio sam kamione s humanitarnom pomoći u Hrvatskoj i BiH. Vidio sam užasne stvari. Jeo sam psa a da nisam znao. Kraj Velike Kladuše simpatični ljudi ponudili su nas pljeskavicama. Okus me nije podsjećao ni na što, ali bilo je fino. Pitao sam što je to, a čovjek mi je rekao da kod njih nema ni goveda ni janjadi i pokazao mi pse lutalice koji su trčali po dvorištu.
24sata: Je li vam se zgadilo? Nisam gadljiv čovjek. Puno sam putovao i jeo svašta: škorpione, ličinke, zmije, stonoge... Probao sam i hranu za mačke. Odvratna je.
24sata: Je li se puno toga promijenilo otkad ste se proslavili?
Nije. Ljudi koji me angažiraju znali su me prije showa. Biram klijente. Razgovaram s njima i ako mi se ne svide, nema novca kojim me mogu dobiti. Odbio sam reklamirati proizvode velikog poduzetnika jer nije dobar čovjek i ne želi dobro ovoj zemlji. Principa sam se držao i kad sam imao puno manje novca.
NE BIH SE NIKAD ŽENIO DA MU NISU TREBALI PAPIRI
Suprugu Natašu upoznao sam ‘97. u hotelu u Alpama. Radio sam u kuhinji, a ona na recepciji. Vjenčali smo se godinu dana poslije u Hrvatskoj. Da mi nije trebalo državljanstvo, ne bih se ženio jer ne vjerujem u brak.
RADIO BI I DA IMA MILIJUNE
Ako ne radim 15 sati, nisam sretan. Cilj mi je zaraditi novac da mogu raditi kako želim, bez opterećenja. Zadovoljan sam svojim životom.