Stari, ovo je kao u Maksimiru: Odanost kakve nema u svijetu

Imamo novac da možemo kupiti svakog igrača, ali sav taj novac potrošili bismo kad bi mogli kupiti Dinamove navijače, rekao je direktor Arsenala, nakon što su Bad Blue Boysi 2006. zasjenili cijeli Emirates stadion u Londonu. Sjećam ih se i sa St. James Parka, kada su nadglasali navijače Newcastlea. A tamo je nogometni klub svetinja nad svetinjama, umjesto u smokinzima, navijači na vjenčanja odlaze u klupskim dresovima.

Pokretanje videa...

00:18

Bili su sjajni i u Münchenu, Budimpešti, Stuttgartu, no ovo što su večeras napravili u Milanu nezapamćeno je. Gotovo 6.000 Dinamovih navijača potpuno je nadglasalo, posramilo ili kako već hoćete, jedne od najvatrenijih navijača Italije.

- Stari, pa ovo je kao da smo na Maksimiru! Razlika je samo što ovdje imamo krov.

Eto, tako su komentirali oni sretnici koji su se zatekli među 6000 dinamovaca.

A sve je počelo noć prije utakmice kada su BBB-i zaposjeli kafiće na Piazzi del Duomo. Pivo, dlan i glas, njihov je moto, a to su u ova dva dana itekako zorno prikazali. Nije ih obeshrabrila ni cijena piva u jednom od kafića na Duomu, a ona je bila paprena, 18 eura! Na stadion su krenuli u rijetko viđenom korteu, u kojem su pješačili gotovo sat i pol do stadiona. Oh, da, bilo je u toj koloni i poznatih političara, pjevača, glumaca, bivših igrača Dinama, djevojaka... 

- Mi smo purgeri, najjači smo najjači - orilo se ulicama Milana, kao da event u Maksimirskoj.  

I nije bilo važno što Dinamo griješi kao da je na terenu amatersko društvo, nije bilo važno čak ni kad su primili prvi, pa i drugi gol.. Oh, ne, tek tada su, a to je njihovo pravilo, počeli pjevati glasnije no ikad. Kao da je 2-0 za Dinamo. Takav zanos i elan ostavio je u čudu svih 20.000 Atalantinih navijača.

Koji su morali pružiti ruku boljem protivniku. Bila je ovo večer BBB-a. I dok su navijači Atalante uz pivo i hamburgere napuštali stadion, BBB-i i dalje su pjevali. Pjevali su i kad su igrači otišli u svlačionicu. Pjevali su jer je to ono što najbolje rade. I zaboravite sve one silne južnoameričke atmosfere, zaboravite i talijanske koreografije, pjesma sa San Sira nešto je što nema puno klubova na svijetu. Takva odanost klubu ne može se ničim kupiti...