Krešimiru uginula kujica Maza radi koje nije htio na operaciju

Skoro sedam dana je tugovao, doveo se u predinfarktno stanje i na kraju je otišao u osječki azil za napuštene životinje u Nemetinu i poveo sa sobom kući jednogodišnju kuju Curu, koja je tamo završila kao štene s polomljenom nogom. Tako je Krešimir Selak (63) iz Osijeka barem djelomično pokušao sebi ublažiti bol zbog smrti kujice Maze, koju je staru tek dva dana našao u kutiji i spasio od bacanja u Dravu. O njihovoj velikoj vezanosti pisali smo prije dva mjeseca. 

Tada je, naime, nakon što je doživio teški infarkt ispred zgrade osječkog Doma zdravlja, Krešimir odbio ući u kola Hitne pomoći dok se netko ne pobrine za njegovu kujicu Mazu. Začuđenim liječnicima je rekao da će radije umrijeti nego ostaviti Mazu na ulici. Tek kad je liječnica iz Doma zdravlja nazvala volontere iz udruge Pobjede, koji skrbe o azilu za napuštene pse, mogla je započeti bitka za spašavanje Krešimirova života.

Život mu je visio o koncu

- Bilo je vrlo gadno, život mi je doslovno visio o koncu! Znam da su me u bolnici odmah podvrgnuli operativnom zahvatu -ispričao je Krešimir Selak. 

On je Mazu bio spasio od sigurne smrti prije 12 godina. Šetao je osječkom Promenadom i primijetio nekog čovjeka koji je tek okoćene štence bacao u Dravu. Požurio je zaustaviti taj zločin, no čovjek je pobjegao. Maza je bila jedino štene iz legla koje je preživjelo.

Othranio ju je na bočicu

- Nije imala ni dva dana, bila je još slijepa! Odnio sam ju kući i othranio na špricu i bočicu. Dok sam živio u Bilju u kući, imao sam pse i znao sam s njima. Imao sam, doduše, bernardinca i njemačkog ovčara, koji nisu ni nalik maloj žutoj Mazi, ali pseća ljubav prema čovjeku koji ih hrani je kod svih pasa ista. I neuvjetna! Svaki pas će vam svojom lojalnošću uzvratiti na svaku mrvicu dobrote koju im pružite. A ne traže puno - tvrdi Krešimir Selak.

Maza ga je spasila od samoće

Kad je Maza stasala, ona i Krešimir su postali neizbježan tandem kojeg se svakodnevno moglo vidjeti u šetnji osječkim ulicama. Krešimir, koji živi sam i prošao je pakao Domovinskog rata, voli reći da ga je upravo Maza spasila samoće, a time mu je u najtežim trenucima "dala injekciju života" bez koje ne bi preživio razdoblje tjeskobe i depresije.

Kad priča o tih nekoliko tjedana boravka u bolnici, Krešimiru oči zasuze, jer, shvatio je da u Osijeku postoje ljudi koji su spremni pomoći i riješiti problem poput zbrinjavanja njegove Maze. 

- Sve te cure iz Azila vidi se da rade taj posao od srca. I da vole životinje. Njima treba pomoći i olakšati im posao. Nisu htjele uzeti nikakav novac za razdoblje kad su brinule o mojoj Mazi, ali vreću hrane ću im sigurno odnijeti. I uvijek i svima govoriti da uzmu barem jednog psa iz azila i tako pomognu tim napuštenim životinjama koje traže tek malo ljubavi i hrane - priča Krešimir Selak.

Kaže da nikad neće zaboraviti tu radost koju je Maza pokazala kad su mu je vratili po povratku iz bolnice.

- Skočila je na mene, kao da mi je htjela puno toga ispričati, ali i pitati gdje sam bio. Potom je trčala oko mene kao sumanuta. Ona je lajala, ja sam plakao. Dok sam živ, ona neće ići dalje od mene. Ta sreća koju pokazuje je neprocjenjiva - priča Krešimir.

"Životinje i ljubav se ne kupuju"

Kad je Maza uginula prije nekoliko dana, sestra mu je obećala kupiti novoga psa. Krešimir nije htio ni čuti za tako nešto, jer – "životinje i ljubav se ne kupuju". Sjetio se Azila i otišao tamo.

- Izabrao sam najmršavijeg psa, koji je najviše patio. Nevjerojatno je koliko te životinje vraćaju ljubav. Cura i ja kao da smo cijeli život zajedno. Ona ne može bez mene, ja ne mogu bez nje. Ponovo mi je život dobio neki novi smisao - priča Krešimir Selak.