Umirovljenici su na rubu: Oni ručaju ono što nađu u smeću

Umirovljenici u Hrvatskoj su gladni jer su im mirovine mizerne, pa su prisiljeni snalaziti se kako god znaju. Cjelokupna situacija je katastrofalna.

Kazao je to Milan Tomičić, pravni savjetnik Sindikata umirovljenika Hrvatske. Svakodnevno ih zovu ljudi koji od svoje mirovine ne mogu preživjeti ni kupiti osnovne namirnice.

- Oko 800.000 umirovljenika živi s mirovinom od 1500 kuna na mjesec. Još 89.000 ljudi prima manje od 500 kuna, a 92.000 ljudi ima prihode do 1000 kuna. Prosječni hrvatski umirovljenik meso jede jedva jedanput na tjedan, a najčešće kupuju hranu pred istekom roka trajanja, na akcijama, jer je jeftinija. Svatko od nas je vidio nekog umirovljenika kako kopa po kontejnerima, a ja sam uvjeren da traže hranu - nastavio je Tomičić.

Prisiljeni su krasti

Ima i onih koji se odlučuju na krađu. Tako je zaštitar trgovine Spar na Pešćenici u utorak zaustavio kradljivca (50) koji je u dućanu ukrao zimsku salamu. Sakrio ju je u odjeću, a kako ne bi bio sumnjiv, nešto robe ipak je stavio i na blagajnu kako bi je kupio. Kad ga je zaštitar primijetio, 50-godišnjak mu se unio u lice i odgurnuo ga ramenom. U međuvremenu je došla policija te su ga s lisicama na rukama izvukli i odvezli do policijske postaje.

- Svaki dan nas umirovljenici zovu u sindikat i mole da im financijski pomognemo, no mi nemamo novca i upućujemo ih na Centar za socijalnu skrb - rekao je Tomičić. 

U Ministarstvu socijalne politike i mladih nisu nam odgovorili na pitanje koliko umirovljenika u Hrvatskoj u centrima socijalne skrbi traži pomoć. Međutim, u Hrvatskoj je gotovo četvrtina stanovništva u mirovini, njih 1,12 milijuna. Prema analizi Global Age Watcha, međunarodnog indeksa kvalitete života umirovljenika, Hrvatska je nazadovala na ljestvici zemalja najboljih za život u mirovini. Od 96 zemalja svijeta, prije dvije godine bili smo 41. na ljestvici, a danas smo na 67. mjestu, uz Paragvaj, Crnu Goru, Indiju, Nepal... Uz male prihode, veliki broj umirovljenika u Hrvatskoj još uzdržava svoju nezaposlenu djecu. Svjedoče o tome priče žena koje, iako su u mirovini, odlaze u inozemstvo kako bi uprihodile novac za osnovne životne potrebe.

Odlaze raditi u inozemstvo

Odlaze raditi u Italiju, Švicarsku i Njemačku kao njegovateljice. Rade 24 sata na dan i brinu se o teško bolesnim nepoznatim ljudima.

Motivi i sudbine su različiti, ali sve su priče, uvjeravaju nas naše sugovornice, u osnovi iste.

- Obično iz svojih gradova putujemo autobusom u rano jutro. Prepoznajem druge žene koje su u istoj situaciji kao i ja. Njihove prazne oči, ispijena lica i posljedice ovog iznimno teškog, zahtjevnog i razarajućeg posla - započinje svoju priču Mira Rajšić (73) iz Pule. Ona je cijeli radni vijek provela u tvornici obuće Astra radeći za šivaćim strojevima. Otišla je u redovnu mirovinu koja danas iznosi 1640 kuna.

- Tada mi se unuk razbolio, dobio je tumor na jetri i hitno mu je trebala njega kakvu mu nezaposleni roditelji i ja s malom mirovinom nismo mogli priuštiti. Bilo je to prije osam godina. Čula sam da naše žene njeguju bolesne u Italiji, raspitala sam se i tako stigla u Bolognu - nastavlja Mira tvrdeći kako nije imala iluzija da će joj ondje teći med i mlijeko jer nije imala nikakvog predznanja ni iskustva, ali stanje koje je zatekla bilo je daleko negativnije od njezinih očekivanja.

- To vam je maksimalno izrabljivanje i maltretiranje. Svatko tko tvrdi drugačije - laže! - ogorčeno govori Mira. 

Zarađuju do 35 eura po danu

Njezina vršnjakinja i sugrađanka Franica Srhoj Kumlanc (73) ne krije jednako ogorčenje i nezadovoljstvo. Upoznala je mnoge žene u sličnoj situaciji i njihova tragična iskustva pretočila je u knjjigu “Stići suncu koje nema zalaza”. 

Dusko Marusic/PIXSELL

Ona je završila Pedagošku akademiju i učiteljica je u mirovini već 20 godina. Počela je raditi također u Italiji kao njegovateljica jer je imala supruga koji je bio teško bolestan i morali su kupovati skupe lijekove u inozemstvu, a niske mirovine nisu im to dopuštale. 

- Radi se 24 sata na dan bez dnevnog odmora, bolovanja ili godišnjeg. Može se zaraditi najviše 35 eura po danu - navodi Franica.

Krvavo zarađeni novac

Naučila je davati injekcije, vaditi krv, mjeriti tlak, brinuti se o šećeru u krvi... Tvrdi kako je znala imati i situacije da joj preko telefona kažu da njeguje jednu, a po dolasku bi shvatila da za istu cijenu ima na brizi dvije osobe, nerijetko stariji bračni par. 

Franičin suprug preminuo je 2009. godine dok je ona radila u Italiji i teško joj je što nije mogla biti s njim dok je bolovao. Mirin unuk ozdravio je od teške bolesti, a zahvaljujući njezinu krvavo zarađenom novcu mališan je imao na raspolaganju dovoljno voća i namirnica koje su mu pomogle u regeneraciji bolesne jetre. 

Franica više ne radi, a Mira je morala nastaviti jer su joj djeca nezaposlena pa im pomaže. Kao većina žena u njezinoj situaciji, radi na crno. To znači da nema nikakvu sigurnost, ljudi za koje radi ponekad im ne plate posao, a one se nemaju kome požaliti. Kaže kako je do prije nekoliko godina bilo oko 20.000 žena koje su tako radile, a vjeruje da ih je danas oko nekoliko tisuća.