Vukovarska dobra vila: "Mi znamo kako je sve izgubiti..."

Ne mogu ne reagirati ako čujem rečenicu ‘netko je gladan’. Posebno ako su djeca u pitanju, priznaje vukovarska humanitarka Svjetlana Dželalija.

Dodaje da su Vukovarci specifični kad je humanitarna osjetljivost u pitanju jer su to ljudi koji znaju što znači imati, sve izgubiti i krenuti iznova. Iza Svjetlane su godine i godine humanitarnog rada, velike i male akcije pomoći za ugrožene, ali i za pojedince. Humanitarnim radom bavila se i prije rata, ali u godinama nakon ratnih događanja tome se potpuno posvetila.

- Rat me je dočekao u Njemačkoj gdje sam kratko živjela. Spakirala sam kofere i došla u Vukovar k roditeljima. Suprug je bio branitelj, ja sam ga čekala sa starijim sinom u Vukovaru. Iz grada smo izašli u kolovozu 1991. i otišli u Osijek, gdje sam i ostala raditi u zapovjedništvu zbornog područja. I tu sam se uglavnom bavila organizacijom pomoći za ugrožene. U Vukovar sam se vratila sama s djecom jer mi je suprug poginuo u ratu. Uzela sam obiteljsku mirovinu i odlučila biti aktivna u onome što dobro radim, a to je pomaganje drugima - kaže Svjetlana, koja ističe kako iza svih njezinih akcija pomoći stoji “vojska” ljudi koja joj pomaže da sve akcije budu uspješne.

- Ne podnosim nepravdu, jad i bijedu. Ako je netko u potrebi, mene ne zanima nacionalnost, starosna dob, spol... Bitno je da mu treba pomoć - govori Svjetlana dodajući kako je sreća što se dobro kontrolira jer bi kući dovela sve pse i mačke koje sretne na ulicama. Nemalo puta kući je dovela i nepoznate ljude, skuhala im ručak i odvezla gdje je trebalo. Za nju već mnogi znaju pa joj se često događa da joj kucaju na vrata, zovu na mobitel i mole za pomoć. Nikome ne okreće leđa. Ako je nema, onda sinovi iz kuće podijele sve namirnice koje pronađu. Svjetlanu ljute jedino oni za koje otkrije da zlorabe pomoć koja im se daje: ili je prodaju ili je ne trebaju. Takvima, kaže, ne otvara više vrata doma. Svjetlana i krug “njezinih ljudi” organizirao je akciju pomoći poplavljenima u Gunji. Uz pomoć prijateljice Snježane Patko, uputila se u Gunju kad je još bila pod vodom i obišla ljude koji su ostali zarobljeni u kućama. Vrlo brzo se vratila s paketima hrane i potrepština.