Put zlatnog brka do Olimpa: Nesreće ga nisu zaustavile...

Uz sva ta olimpijska zlata i hrpetinu medalja s ostalih velikih natjecanja teško je povjerovati s koliko se samo pehova i nesreća u karijeri borio vaterpolski genij Ratko Rudić.

Otac Jakov iz Dicma kraj Splita i majka Zorica iz Mrzle Vodice kraj Lokvi u Gorskom Kotaru strepjeli su dva mjeseca za život dvogodišnjeg Ratka. Bilo je to 1950. godine. Majka je pristavila vodu za čaj, a lopta s kojom se Ratko igrao odskočila je, srušila čajnik s peći i kipuća voda mu se izlila po leđima. 

Opekline su bile toliko teške da je dječak morao na operaciju presadivanja kože. Dva mjeseca bio je u bolnici. Vaterpolo je počeo igrati u zadarskom Jedinstvu na Kolovarama gdje ga je među hrpom klinaca, skupa s Borisom Labarom, poznatim liječnikom, zapazio Nikola Nonković, brat poznatog reprezentativca Frane Nonkovića, osvajača srebra na OI-ju 1964. u Tokiju. Prvu prvoligašku utakmicu odigrao je 1963. za splitski Jadran protiv Mladosti na Šalati. Bilo mu je tek 15 godina. 

Ubrzo se preselio u Zagreb gdje su mu prijatelji u Klasičnoj gimnaziji bili kasniji košarkaški virtuoz Nikola Plečaš i rukometni  reprezentativac Goran Gazivoda...

Bio je odličan nogometaš, i to napadač, obožavao je košarku, a u RK Mladosti neko vrijeme je čak trenirao rukomet s Antom Kostelićem. No ubrzo se posvetio vaterpolu.

- To je sport za one koji će završiti škole i postati ljudi - govorio mu je otac Jakov. I Ratko je uspio, postao je reprezentativac, pa završio Fakultet za fizičku kulturu.

- Otac je jako želio da završim fakultet, a kad je vidio koliko sam zaražen sportom, podržavao je moju nakanu da krenem baš u vaterpolo jer je u ono doba to bio sport intelektualaca. Vaterpolo je iznimno težak sport i, ako uz karijeru igrača završi i fakultet, za mene je to dokaz da je čovjek spreman uhvatiti se u koštac sa životom - prisjeća se Rudić u svojoj biografiji “Maestro vaterpola” koju su napisali Damir Škarpa i Eduard Hemar. 

Nekoliko dana uoči Olimpijskih igara u Ciudad de Mexicu 1968. novi peh - Rudić je igrao nogomet s prijateljima, pao i slomio ruku. Propustio je svoje prve Igre. Novi šok stigao je 1970. kad su ga u zagrebačkoj Mladosti odbacili. Proglasili su ga neperspektivnim i otišao je u beogradski Partizan. Na SP-u u Kolumbiji 1975. Rudić je ostao u šoku: pao je na doping testu! Tek poslije je utvrđeno da je riječ o zabuni jer je Ratko tijekom turnira ispijao ogromne količine Coca-Cole! Nemoguća serija pehova nastavila ga je pratiti - opet je slomio ruku i ostao je pričuva na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976. Baš tada pojavila se trenerska žica u 28-godišnjem Rudiću. Cijelo vrijeme turnira smišljao je taktičke varijante i zapisivao ih u notes. Bio je strastveni pušač za igračke karijere i ne baš najveći radnik na treninzima. Ubrzo je postao pomoćnik Vlahe Orlića u Partizanu, a kad je preuzeo juniorsku reperezentaciju bivše države, odmah je igračima dao do znanja što zahtijeva od njih: red, rad i disciplinu. Dakle, sve ono što kao igrač nije volio. Kao trener je ubrzo prestao i pušiti, danas tek ponekad zapali cigaru. 

Svi pehovi koji su ga pratili kao igrača prestali su onog trenutka kad je postao trener. Zlato s Hrvatskom u Londonu mu je četvrto olimpijsko, a s 36 trofeja definitivno je najveći vaterpolski stručnjak svih vremena. To mu mora priznati i Antun Vrdoljak koji ga je često znao “očešati”. No strasti su se odavno smirile...

Rudićeva biografija ‘Maestro vaterpola’ 

Fotografije iz obiteljskog albuma Ratka Rudića i njegovu životnu priču objavili su Damir Škarpa i Eduard Hemar 2010. godine u knjizi “Maestro vaterpola”. Nakon zlata u Londonu izdat će Rudićevu biografiju u proširenom izdanju.