Samo žele naći mir: Ispovijesti 5 žena u potrazi za najmilijima

Nada umire posljednja za sve one koji ne znaju jesu li njihovi očevi, braća, sinovi i muževi umrli i gdje im je grob. Ovo su priče ljudi koji već više od dva desetljeća pokušavaju saznati istinu i naći mir.

POGLEDAJTE VIDEO:

Jedna od njih je i Mara Marjanović (77). Njezin sin Martin nestao je prije 25 godina u ratnom Vukovaru. Toga dana obukla ga je učistu uniformu MUP-a i otpratila u grad u kojem se pucalo. Bila je sredina listopada 1991. godine i tad ga je vidjela posljednji put. Od tada mu se gubi svaki trag.

Od sina joj je ostala samo košulja

- Radio je kao strojobravar u Borovu. Krajem 90-ih, kad se počelo šuškati o ratu, prijavio se u MUP u Vukovaru i dobio uniformu. Dolazio je kući u Bogdanovce svaki dan nakon posla jer je imao ženu i dvoje djece. Jednom je pala granata tik pored njega i rekao mi je: ‘Mama, kad danas nisam poginuo, onda ni neću’. Taj posljednji dan, kad sam ga vidjela, došao je kući. Dala sam mu ručak, nije bilo struje ni tople vode, pa sam mu uniformu oprala na ruke.
Ostavila sam mu je preko stolca da ga dočeka kad se probudi. I u vrećicu sam mu stavila kobasice i slanine. Kad je otišao, u kupaonici sam pronašla njegovu burmu. Skinuo ju je prije kupanja i zaboravio. To se sad čini kao prst sudbine. Našla sam tu burmu i dala je snahi, koja je tad već bila u progonstvu. Od toga dana više ništa o njemu ne znam. Nisam ga čula ni telefonom. Snaha ga je zvala i njoj je rekao: ‘Djecu mi dobro čuvaj, a ja ću doći’ - prisjeća se Mara. Od sina joj je ostala samo košulja koju grli, ljubi i brižno čuva.

Za sinom Marijanom još traga i Blanka Petrovečki (76). Marijan je suprugu Katicu 18. kolovoza 1991. odvezao u rodilište pakračke bolnice gdje mu je rodila sina. Mališana nikad nije vidio, jer su ga tog dana oteli dojučerašnji kolege Srbi kojima je vjerovao.

Nikad nije vidio sina

- Uperili su mu pištolje u glavu, razoružali i odveli u četnički štab u Bijelu.Sjećam se da sam mu govorila: ‘Nuno, čuvaj se tih Srba’. A on mi je odgovarao: ‘Mama, pa to su moji prijatelji, gdje bi oni meni nešto napravili ili ja njima?’. On je njima vjerovao jer su ostali u Hrvatskoj, a oni su ostali tu raditi sve dok ne naprave tu pobunu - govori shrvana Blanka. U potrazi za svojim neprežaljenim sinom Blanka je prošla i Hrvatsku i BiH, preko Međunarodnog crvenog križa pisala u sve logore, no sina do danas nije našla.

- Ja se čudim da sam ja još živa. Otišli mi živci, otišlo mi srce, operirala jedno koljeno, pa moram i drugo, od plača su mi popucale neke kapilare i moram na operaciju oka. Preteško mi je svaki dan. Imam u sobi Marijanovu sliku i oko nje omotan crni šal. Sve te godine tražeći ga svi su me zavlačili i samo mi lagali. A nema što nisam radila. Pisala u sve logore, obilazila, tražila, molila. Išla sam i u Banju Luku i sve sam kroz prozor gledala svakog jadnička ne bih li prepoznala svojeg sina. Znate, jako je teško buditi se svako jutro. I kad sam saznala da je otet, svako sam se jutro budila s pitanjem: tuku li ga, je li gladan, je li mu zima, što li je mislio u tim zadnjim trenucima... Treba s time živjeti - priznaje Blanka.

Život joj je iščekivanje i nadanje

Ni Evica Kiralj (79) iz Vukovara još od rata ne zna gdje joj je sin Damir. Do rata je radio na silosu u Vukovaru i kad su se pojavile prve barikade, prijavio se kao dragovoljac. Držao je položaje na raznim mjestima i često dolazio kući.

- Prala sam mu odjeću i pripremala hranu. a kad su počela puškaranja i granatiranja, sve smo ga rjeđe viđali - tiho priča Evica. Iako su u to vrijeme ljudi već odlazili iz grada, Evica i suprug Josip nisu htjeli ići. Tako su dočekali i pad Vukovara. Razdvojili su se i prebacili u Šid, gdje je Evica od poznanice doznala da je Damir ranjen u nogu.

- Ona je vidjela da su ga odgurali van, ali kamo su ga odveli, ne zna. Je li bio u autobusu koji nikad nije pronađen, ne znam. Znam samo da ga od tada nema - s bolom u glasu priča Evica.

Dodaje kako je od tada njezin i suprugov život bio stalno iščekivanje, nadanje i traženje. Damira vode kao nestalog pripadnika 204. brigade. Njegovo ime jedno je od mnogih koja su upisana na spomen-pločama u podrumu vukovarske bolnice. Rat je u crno zavio i Mariju Raužan (60) te Davorku Tutić (51). Iako Marija živi u Slunju, a Davorka u Sisku, veže ih tužna sudbina nestalih supružnika. Marija još traži posmrtne ostatke supruga Marijana koji je, kako je naknadno saznala, umro u logoru Stara Gradiška. Davorkin suprug Dado ubijen je 1991. godine u Petrinji.

Preminuo u logoru i nestao

- Ja danas ne živim, samo postojim. Kao biljka. To više nije život. A kad bih saznala istinu, dobila taj pedalj zemlje da mogu reći djeci: ‘Tu klekni, tu se pomoli i donesi cvijeće’, možda bi bilo kakše. A ovako je jako, jako teško, počinje svoju životnu ispovijest Marija Raužan. Već punih 25 godina ova žena traga za posmrtnim ostacima supruga Marijana, koji se kao nestao vodi od 18. 11. 1991. Posljednji put vidjela ga je tri dana prije u školskoj dvorani u koju su stigli kao izbjeglice.

- Bilo je to u Šturliću. Sjećam se da mi je mahnuo rukom i govorio: ‘Marija, pazi na djecu’. Mi smo autobusom išli dalje za Zagreb, a njihov autobus su presreli četnici. Zarobili su ga i odveli u logor Stara Gradiška - priča Marija. Prije nekoliko godina došla je u posjed dnevnika logorskog čuvara u kojem piše da je liječnik Marijanu Raužanu konstatirao smrt. Posmrtne ostatke do današnjeg dana nije pronašla. 


Pobjegne kad vidi zaljubljeni par

Za suprugom Dadom već 25 godina pati i Davorka. Da je sve ostalo kako treba, ove bi godine slavili 27 godina braka. Supruga je posljednji put čula 14. rujna oko 16 sati. Rekao joj je da ga ne traži, da će joj se javiti kad će moći doći do telefona. Nažalost, s još 17 suboraca streljan je u Petrinji.

- Nakon Oluje 26. rujna 1995. godine ekshumirani su posmrtni ostaci streljanih hrvatskih branitelja. Na identifikaciji na Šalati prepoznala sam tranzistor, suprugovu malu Majku Božju i novčanik u kojem je još bio neki novac. Međutim, kod sebe sam imala Dadin zubni karton te su me eliminirali rekavši da to nije on jer nisu pronašli lubanju - svjedoči Davorka i nastavlja:

- Kako čovjek može nestati? Kad sam znala doći u grad i vidjeti dvoje zaljubljenih kako šetaju, pobjegla sam kući. Bože, zašto se to baš meni moralo desiti - i danas se pita Davorka.